Rastao sam u eri Mijatovićeve prečke dok je Pluton još bio planeta. Ne vjerujem da je zbog Plutona, ali u toj eri si mogao da gledaš utakmice sa antenom „riblja kost“. Mogao si i sa kućnom antenom da gledaš televiziju, ali u mom kraju samo „Divlju ružu“ i „I bogati plaču“, a to su, ipak, neke utakmice na kojima je Fernando Kolunja postizao golove.
Bili smo slika i prilika porodice formirane u komunističkom sistemu - prvo FNRJ, a od 1963. i SFRJ. Seosko domaćinstvo usitnjenog posjeda utjerano u zemljoradničku zadrugu bilo je razvučeno između tradicionalne religiozne porodice u kojoj se zna glava kuće i modernih tokova tog vremena koji su promovisali principe planske privrede sa stalnim poslom u državnoj firmi. Fudbal je tu došao sam po sebi kao jedan od najjeftinijih načina zabave. Jedan sportski rekvizit i zabaviš djece koliko ti na um padne. I nemoj neko da mi računa golove u rekvizite, jer bagremovo ili grabovo kolje neću da računam u sportske rekvizite kolika god smo sirotinja bili.
Razmišljajući kako da, na zgodan način, uključim slovenski fatalizam u ovu priču, polako shvatam da to zapravo i ne moram – kod nas je centrala. Nekako sve provlačimo kroz tu filozofsku doktrinu jer pojmovi pobjeda i poraz tu leže kao ključ trinaestica uz bilo koji ražanj. Kad kroz takvu postavku provučeš viđenje fudbala ljudi koji su odrasli na ovim prostorima nameće se jedan jedini zaključak – najbolji smo ili moramo biti najbolji. Nema tu razuma, nema tu logike - ima samo nepodnošljiva želja za pobjedom.
„Što čini taj Španjolac“ – kako je žustro reagovao komentator na dosuđen penal za Jugoslaviju 1998. godine na svjetskom prvenstvu. Međutim, prečka se ispriječila, a ja sam slušao od oca i stričeva o tome kako nemamo pojma i kako se ne borimo za reprezentaciju. Slušao sam ja to još godinama. Pričali su mi da je oduvijek tako, iako su oni proživjeli „Nebo se otvorilo“ momenat. Možda im ni to nije izvidalo rane od „Ne sam Safete“ i sličnih momenata. A ja...ja sam bio nepopravljivi optimista. Bio sam hodajuće klupko optimizma pravdajući igrače, selektora, Savez – zapravo sve.
25 godina kasnije – klupko se odmotalo. Gledam neku veče onu albansku golgotu u po Srbije. Kvalifikacije su, a svjetsko prvenstvo je nedostižno. Gledam traljave poteze fudbalera, gledam razignirane navijače, gledam pogubljenog selektora... Gledam, psujem ljutito, kunem sebe što trošim vrijeme da to uopšte gledam. U jednom takvom preddelirijumskom stanju prilazi mi devetogodišnji sin. Kaže mi: „Tata, imamo još šanse“.
Nakon kratkog skena dostupnih informacija po internetu zaključujem da još imamo šanse. Mada, ta mi šansa sad i nije toliko važna. Važnija mi je šansa da je i moj otac tako razmišljao dok sam ja trčkarao sobom šireći optimizam onomad. Barem do sljedeće utakmice.