Sport nije izoliran od političkih procesa. Naprotiv, on je često odraz dominantnih ideologija i političkih sistema, a promjene u politici mogu ga iz temelja promijeniti. Sport tako postaje i sredstvo za promociju političkih ciljeva, ali i platforma za izražavanje otpora i promjena. U ovom članku nastojat ćemo objasniti uticaj politika i ideologija, te smjena vlasti i političkih sistema na razvoj sporta, kroz primjer fudbalskog kluba „Željezničar“ iz Sarajeva. Danas klub slavi tačno 104 godine postojanja, čiji je put od malog radničkog kluba do najtrofejnijeg i najvećeg u državi prolazilo nekoliko pokušaja gašenja. U ovom radu nastojat ćemo govoriti upravo o tim pokušajima gašenja kluba kao eklatantan primjer instrumentalizacije fudbala u političke i ideološke svrhe.

Od ideje do prve ligaške utakmice

Nakon Prvog svjetskog rata u Sarajevu su formirani klubovi sa nacionalnim i vjerskim predznakom, čiji su vlasnici bili bogati kapitalisti, a koji su imali uticaja i među vladajućim elitama. U takvom ozračju, gdje dominiraju nacionalni klubovi i gdje se sportom mogu baviti samo privilegovani, rodila se ideja o formiranju radničkog sportskog kolektiva, koji će okupljati entuzijate i ljubitelje fudbala bez obzira na njihovu nacionalnu i vjersku pripadnost ili društveni status. U jesen 1920. godine radnik željezničkog preduzeća u Sarajevu Dimitrije Dimitrijević predložio je svom kolegi Ludvigu Leopoldu da osnuju fudbalski klub koji će omogućiti svim željezničkim radnicima da treniraju i igraju utakmice. Ideja je, nakon prezentiranja ostalim radnicima, usvojena.

Sredinom jula 1921. godine podnesena je molba Sarajevskom nogometnom podsavezu da se novoformirani fudbalski klub „Željezničar“ primi za punopravnog člana. Podnošenje ovog zahtjeva nagovijestilo je probleme koji su pratili djelovanje kluba u daljem periodu. Kraljevina SHS je u decembru 1920. godine usvojila dokument „Obznana“, kojim se zabranjuje djelovanje Komunističke partije Jugoslavije. U vrijeme kada je uprava kluba podnosila svoj zahtjev izvršen je atentat na vladinog djelatnika i autora „Obznane“ Milorada Draškovića. Vlast je atentat povezivala sa formiranjem radničkog sportskog kluba i odlučila istražiti motive osnivanja fudbalskog kluba smatrajući da bi mogao biti podloga za ilegalno djelovanje članova Komunističke partije. Igrači i drugi okupljeni oko „Željezničara“ morali su policiji dokazivati da nemaju nikakve veze sa Partijom i sa navedenim događajem.

Da bi klub mogao započeti svoje djelovanje vlast je tražila da se sačini klupski pravilnik uz obavezne odredbe da klub neće narušavati državni poredak, potom uplati članarina i odigraju dvije utakmice po zvaničnim fudbalskim pravilima bez incidenata, nakon čega bi klub bio priznat u Savezu. Tako je i učinjeno, s tim da su igrači čekali mjesec i pol dana da Savez odobri odigravanje dvije uslovne utakmice. Savez je odugovlačenjem računao da će radnici željeznica odustati od svoje ideje, no umjesto toga uslijedio je pritisak na Savez, koji je popustio i odobrio odigravanje utakmica. Dana 19. septembra 1921. Savez je objavio da „Željezničar“ postaje punopravnim članom Sarajevskog podsaveza.

Borba sa moćnim i bogatim

Vlastima nije odgovaralo egzistiranje radničkog kluba. Oni nisu zaboravljali ranije proteste i štrajkove radnika željeznica, te su se svetili na fudbalskom klubu ometajući njegov rad i razvoj. Policija je stalno pratila rad „Željezničara“, te često upadala u prostorije kluba vršeći pretrese i ispitivanje igrača i uprave. Izgovor je uvijek bio da postoji mogućnost da se u klubu razvija ilegalni komunistički rad i sprema udar na državu. Policiji su se morali dostavljati zapisnici sa svake sjednice kluba, a svaka aktivnost unutar kluba morala je biti prijavljena nadležnima.

Nedostatak vlastitog fudbalskog terena pravio je „Željezničaru“ finansijske probleme. Tadašnji tereni bili su vlasništvo buržoaskih klubova, koji su iznajmljivali iste za treninge i utakmice, što im je donosilo izuzetnu finansijsku dobit. Da bi opstao i smanjio finansijske gubitke uprava je u toku sezone 1930/1931. odlučila od sopstvenih prihoda i donacija prijatelja kluba izgraditi vlastiti teren. Ovim postupkom klub je trebao biti neovisan, s obzirom da bi se kroz iznajmljivanje novog terena moglo i dodatno zaraditi. Međutim, to se nije svima svidjelo. Hrvatski nogometni klub „SAŠK“ je započeo pritisak prema Savezu zbog novog terena, jer je „Željezničar“ najčešće iznajmljivao njihov teren, što im je donosilo izuzetan profit. Njihov pritisak je uspio 1938. godine kada su izlobirali da se na mjestu terena izgradi stovarište za robu, čime je „Željezničar“ morao još jednu deceniju čekati na svoj teren.

Sarajevski podsavez je bio pod kontrolom bogatih klubova. S obzirom na finansijsku moć koju su imali, vrlo lahko su pridobijali najbolje igrače na svoju stranu. Igrači su prelazili u „SAŠK“ i Srpski fudbalski klub „Slavija“, a za uzvrat su dobijali poklone u odijelima i novcu. „Željezničaru“ je bilo u takvim uslovima veoma teško zadržati igrače. Čak i oni koji su odbijali preći u drugi klub, bez obzira na bolje uslove, Podsavez bi ih nelegalno preregistrovao za SAŠK. U takvim uslovima „Željezničaru“ je bilo veoma teško zadržati vlastite igrače i napraviti veći rezultatski iskorak.

Posljednju utakmicu u Kraljevini Jugoslaviji „Željezničar“ je odigrao 30. marta 1941. godine. Uslijedio je Aprilski rat i uspostavljanje Nezavisne Države Hrvatske. Osnovala se i fudbalska liga, a ustaške vlasti su od klubova tražile preregistraciju u njihov Savez ukoliko žele nastaviti s radom. „Željezničar“ na to nije pristao te su ustaše rasformirale klub, imovinu i opremu zaplijenili i dodijelili klubovima koji su stali uz njihovu vlast. Nasuprot tome, mnogi članovi i igrači „Željezničara“ stali su u borbu za oslobođenje države priključivši se NOP-u. Na tom putu mnogi od njih su dali svoji živote, a mnogi su se istakli dobivši razne ratne nagrade i pohvale.

Pokušaj gašenja kluba nakon rata

Nakon oslobođenja države od okupatora i nakon što je Komunistička partija Jugoslavije preuzela vlast, društvo se obračunalo sa reakcionarskim fudbalskim klubovima koji su podržavali naciste i širili međunacionalnu mržnju. Takvima nije bilo mjesta u novoj državi te su ugašeni, a njihova imovina je oduzeta. Razvoj je omogućen samo onim klubovima koji su imali partizansku prošlost. „Željezničar“ je obnovio svoj rad u junu 1945. godine. Nošen ljubavlju i sportskim zanosom, kao radnički klub, čije je članstvo učestvovalo u NOP-u, posjedovao je sve predispozicije da razvije svoju djelatnost i postane moderni evropski klub.

Sa sportskog aspekta krenulo je dobro. U premijernoj sezoni „Željezničar“ je osvojio prvenstvo Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, omogućivši učešće u Prvoj saveznoj ligi. Očekivali su se konačno vedri dani za ovaj tim, no nad njega su se nadvili tamni oblaci u vidu republičkih vlasti koji su željeli nešto drugo. Njihova ideja bila je da se sačini novi reprezentativni (državni) fudbalskim tim, koji će predstavljati cijelu republiku i na taj način se suprotstaviti mnogo boljim klubovima iz Beograda i Zagreba.

U Sarajevskom dnevniku 1946. godine objavljen je članak o problemima bh. fudbala i potrebama osnivanja državnog fudbalskog tima. Iz teksta se može zaključiti da je sarajevska publika nezadovoljna razvojem fudbala, jer niti jedan tim ne može parirati fudbalskim ekipama iz Beograda i Zagreba. Poređenja radi, do tog momenta reprezentaciju grada Sarajeva činili su najbolji igrači iz sarajevskih ekipa, koji su se okupljali radi odigravanja utakmica protiv nogometnih ekipa iz drugih gradova Jugoslavije, no nisu imali velikih uspjeha. Autor članka smatrao je da glavnom gradu Republike ne priliči zaostajanje za drugim timovima, te da je potrebno preduzeti određene mjere kako bi se formirao fudbalski klub koji bi dostojno predstavljao grad Sarajevo i NR BiH. Iznesena je ideja o fuziji dva fiskulturna društva „Slobode“ i „Udarnika“, fuzija tih dvaju društava dala bi neznatno bolju futbalsku ekipu, po svojim kvalitetama otprilike ravnu ekipi „Željezničara“ - navodi se u članku. Fiskulturni savez Bosne i Hercegovine postupio je po instrukcijama, te fuzijom navedena dva kluba osnovao „Torpedo“ (koji kasnije mijenja ime u „Sarajevo“), čijem su osnivanju prisustvovali najveći politički zvaničnici u zemlji. Da bi se ostvarili zacrtani ciljevi, u maju 1947. godine Fiskulturni savez Bosne i Hercegovine donosi još jednu odluku kojom je „Željezničar“ bio primoran „Torpedu“ dati sve svoje najbolje igrače. Nakon početnog negodovanja i odbijanja zahtjeva, Savez je izvršio pritisak nakon čega je čak sedam igrača prešlo u novoformirani klub. Oslabljeni „Željezničar“ je ispao iz lige, a u nedostatku ljudstva i drugih sredstava očekivalo se da će klub biti ugašen. Ispadanje je donijelo nove probleme, Fiskulturni savez Jugoslavije nije želio registrovati klub u Drugu saveznu ligu, već u niže rangove. Djelovalo je da se radi sve kako bi u gradu opstao samo jedan fudbalski tim koji je osnovan direktno od strane Komunističke partije, što je bio jedan od prioriteta novog socijalističkog fiskulturnog pokreta. Sljedeće 1948. godine uprava „Sarajeva“ predlaže da se izvrši fuzija klubova, odnosno da se „Željezničar“ pripoji „Sarajevu“, čime bi „Željezničar“ bio definitivno obrisan. Rukovodioci „Željezničara“ ipak odbijaju i ovaj prijedlog argumentujući da klub zauzima izuzetno veliko mjesto u srcima željezničara i među sarajevskom publikom, što ih obavezuje da nastave sa svojim djelovanjem.

Dugo vremena je „Željezničaru“ trebalo da se oporavi od šoka oduzimanja igrača. Mnogo vremena je prošlo u konsolidaciji kluba tako da je igrao uglavnom u nižim ligama. Nakon stabilizacije „Željezničar“ u sezoni 1961/1962. ulazi u Prvu saveznu ligu. Godine 1972. „Željezničar“ osvaja svoju prvu titulu prvaka Jugoslavije. Tih dana u medijima se govorilo o „Željezničaru“ i njihovom uspjehu. Objavljeno je mnogo tekstova posvećenih klubu, a jedan od njih upoznao je javnost sa teškim momentima kroz koje je klub prošao čiji je naslov bio „Noć kad su htjeli da ga unište“, podsjećajući na najteže momente djelovanja kluba iz maja 1947. godine.

Raspad države i rat: Grbavica na liniji fronta

Početkom 1990-ih politička situacija u Jugoslaviji bila je zaoštrena lošim ekonomskim i nacionalno-političkim odnosima, što je rezultiralo otcjepljenjem Slovenije, a potom i Hrvatske. Klubovi sa tih prostora istupili su iz Jugoslovenskog prvenstva. U martu 1992. godine i Bosna i Hercegovina kreće istim putem. Nakon referenduma, proglašena je nezavisna Republika Bosna i Hercegovina, ali klubovi su odlučili odigrati jugoslovensku ligu do kraja. Tako je 5. aprila 1992. godine beogradski „Rad“ trebao odigrati utakmicu u Sarajevu protiv „Željezničara“. Igrači su došli na stadion, započeli zagrijavanje pred utakmicu, no oko 14:30 započeli su se pucnji iznad stadiona. Svi koji su se u tom trenutku zatekli na terenu pobjegli su u klupske prostorije. Ovim je počela agresija na Bosnu i Hercegovinu i opsada njegovog glavnog grada. Utakmica „Željezničara“ i „Rada“ nikada nije odigrana.

U daljem toku rata stadion Grbavica dom „Željezničara“ postao je poprištem ratnih, a ne sportskih dešavanja. Stadion je bio prva linija razgraničenja između dvije vojske. Već 4. maja 1992. godine kultni stadion je zapaljen od strane četničkog agresora, koji je od ranije bio miniran, a konstantnom paljbom i granatiranjem zapaljena je zapadna tribina stadiona ispod koje su se nalazile klupske prostorije. Zajedno sa tribinom izgorilo je i nestao ukupno 316 pehara.

U plamenu koji je zahvatio stadion 4. maja izgorila je i vrijedna dokumentacija kluba, te se postavljalo pitanje da li „Željezničar“ uopšte postoji? Poneki su i priželjkivali takvu situaciju. Obnovljen je rad fudbalskog kluba „Đerzelez“, koji je funkcionirao u periodu od 1918. do 1941. godine i bio je podržavan od političke organizacije koja je zastupala Muslimane u Bosni i Hercegovini. Zbog svog nacionalističkog djelovanja klub je ugašen 1945. godine. S obzirom da su ove ratne 90-e bio period obnove nacionalnog identiteta Bošnjaka, ponovo se reformirao „Đerzelez“ podsjećajući na neka ranija vremena kada su se oko ovog kluba okupljali Bošnjaci. „Željezničar“ je trebao biti fuzionisan s ovim ponovno osnovanim klubom, no nekadašnji juniori kluba, mladi golobradi mladići, koji će poslije rata postati zvijezde kluba, uz par iskusnijih ljudi, suprotstavili su se ponovnom gašenju kluba. Savremenici tih događaja svjedočili su kako su pojedinci, s ciljem fuzije klubova, sakrivali zvanične pečate kluba, kako bi klub bio onemogućen da funkcioniše. U okolini Sarajeva osnovan je drugi klub „Željezničar“, ali ta vještačka tvorevina se ugasila sama od sebe.

Momci okupljeni oko svog „Željezničara“ počeli su održavati svoje treninge u salama raznih škola. Većina njih je bila pripadnicima Armije Republike Bosne i Hercegovine, te su se u pauzama između borbenih dejstava okupljali u raznim školskim salama i trenirali. U toku rata „Željezničar“ je učestvovao na prvom fudbalskom prvenstvu Bosne i Hercegovine održanom 1994. godine. Osvojio je prvo mjesto na kvalifikacionom turniru, što je omogućilo učešće u završnici prvenstva i osvajanju četvrtog mjesta. To je bio dokaz, da klub ni ovaj put, ne može biti ugašen.

Mir je nastupio potpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma krajem 1995. godine. U proljeće naredne godine naselje Grbavica je reintegrisana, čime klub ponovo dolazi do svog stadiona. Miniran, s ostacima granata i metaka, srušen, spaljen i zarastao u korov, ali navijači su bili sretni, jer su vratili dom „Željezničaru“, gdje su decenijama ispisivane najljepše fudbalske priče. Zaljubljenici u plavu boju uspjeli su pripremiti stadion za prvu utakmicu koja je održana 2. maja 1996. godine protiv gradskog rivala „Sarajeva“. Rezultat utakmice je bio u drugom planu, jer je tog dana oko 20.000 navijača slavilo život, okončanje rata i opsade grada. Početni udarac izveo je Predsjednik predsjedništva Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović.

Uprkos teškim trenucima i borbi za opstanak, "Željezničar" je u svojoj stogodišnjoj historiji osam puta bio državni prvak, šest puta osvajao kup i u svojim vitrinama ima tri trofeja superkupa. Tome treba dodati i polufinale UEFA Kupa u sezoni 1984/1985. Priča o ovom klubu može se uporediti s pričom o feniksu koji se nakon mnogih gašenja ponovo uzdiže i postaje jači i bolji.

Piše: Alen Borić