Amerika, Amerika, zemlja velika. Naredne godine Sjeverna Amerika biće domaćin Svjetskog prvenstva — preciznije Sjedinjene Američke Države, Meksiko i Kanada. Ove tri zemlje ugostiće mnoge reprezentacije svijeta, ali među njima neće biti ni reprezentacije Srbije.

Sa sinoćnjim porazom od 2:0 protiv Engleske, Srbija je izgubila i posljednje matematičke šanse da se plasira na Svjetsko prvenstvo. Dodatno, Albanija je u 60. minuti probila odbranu Andore i minimalnim rezultatom savladala protivnika, čime je kolo prije kraja kvalifikacija pobjegla Srbiji na nedostižna četiri boda.

Srbiju očekuje još meč protiv Letonije, u kojem se nadamo da će momci ostaviti srce na terenu. Na klupi je sada naš novi selektor, Veljko Paunović — dobro poznato ime u fudbalskom svijetu, ne samo u Srbiji, već i šire. Podsjetimo, Paunović je 2015. godine sa Orlićima osvojio titulu prvaka svijeta, što mu je donijelo ogroman ugled i respekt.

Nadam se lično da će Paunović upisati svoju prvu pobjedu na klupi reprezentacije Srbije, posebno nakon sinoćnjeg poraza od Engleske, kada naša reprezentacija nije postigla nijedan pogodak, a primila je dva. Iako i dalje postoje neke teoretske šanse da se Srbija plasira u baraž, mislim da je o tome smiješno pričati. Moralo bi se poklopiti jedno, pa možda i deset različitih rezultata da bi Srbija izborila baraž. Zato možemo sa sigurnošću reći da se za sljedeći mundijal barem nećemo nervirati oko toga kako će naša reprezentacija odigrati — jer se na prvenstvu, nažalost, neće ni pojaviti.

Treba biti realan i reći da smo svoje šanse izgubili u Leskovcu, kada nas je Albanija savladala rezultatom 0:1 na domaćem terenu. Smatram da su tada izgubljene sve realne mogućnosti za plasman, i to ne mislim samo ja — tako razmišlja 99% fudbalske Srbije.

Ono što posebno iznenađuje jeste to što je sinoć među stativama bio Predrag Rajković, pogotovo nakon utakmice protiv Albanije. Da li je razlog tome što Veljko Paunović dobro poznaje Rajkovića, dok Petra Petrovića gotovo i ne poznaje — ne znam. Ipak, smatram da Rajković nije trebao biti prvi izbor, s obzirom na to da je Petrović trenutno u mnogo boljoj formi.

To je jedina stvar koju bih sinoć zamjerio našem selektoru, uz izmjene koje po meni nisu trebale biti izmjene, već su ti igrači trebalo da budu u prvom timu. Posebno mislim na Nemanju Gudelja. Čovjek koji ima preko 30 godina i nije u najboljoj formi — ne mogu da shvatim da on igra ispred mladog Stankovića, koji je pun ambicije, energije i želje za dokazivanjem, pogotovo na ovakvim utakmicama. Ali, Bože moj, šta ćemo? Tako je bilo kako je bilo.

Zaključak ove priče je jednostavan — ne idemo na mundijal. Nakon dva vezana svjetska prvenstva i tri uzastopna velika takmičenja — prvenstva u Rusiji, potom u Kataru, pa zatim i posljednjeg Evropskog prvenstva — Srbija neće imati tu čast da veže četiri velika turnira zaredom.

Ko je kriv za to? Da li je odgovoran naš bivši selektor, Dragan Stojković Piksi? Po mom mišljenju, jeste i to u najvećoj mjeri. Ipak, riba uvijek smrdi od glave. Naravno, veliki dio krivice pada i na same igrače, koji jednostavno nisu igrali srcem za svoju reprezentaciju, pa nas je upravo takav pristup doveo u situaciju u kojoj se danas nalazimo.

Ali da li nas sa Paunovićem očekuje svjetlija budućnost, saznaćemo u bliskoj ili daljoj perspektivi.