London će sljedeće sezone ponovo otvoriti jednu od svojih najstarijih rana.
Ispadanjem West Ham United u Championship, engleski nogomet dobio je nešto što televizije priželjkuju, od čega policija strepi, a stariji navijači pate od posttraumatskog sindroma – povratak “Dockers derbyja” protiv Millwall FC.
Četrnaest godina ova dva kluba živjela su u odvojenim svjetovima. West Ham je lutao između evropskih ambicija i premierligaškog preživljavanja, dok je Millwall ostao tvrdoglavo ukopan u sirovom, radničkom identitetu nižih liga. Ali sada, prvi put nakon 2012. godine, ponovo će dijeliti istu ligu, iste vozove, iste stanice podzemne željeznice i iste ulice istočnog Londona na kojima je njihova mržnja i rođena.
A ta mržnja starija je od većine modernih fudbalskih rivalstava.
Dok se derbiji danas kreiraju kroz marketing, društvene mreže i televizijska prava, sukob West Hama i Millwalla nastao je u znoju lučkih radnika, dimu industrijskog Londona i bijesu radničke klase krajem 19. stoljeća. Klubovi su osnovani svega nekoliko kilometara jedan od drugog, na suprotnim stranama dokova Temze. West Ham United nastao je iz kompanije Thames Ironworks, dok je Millwall bio klub radnika sa Isle of Dogs.
U početku je to bilo obična radnička netrpeljivost. Grubo zadirkivanje. Tuče nakon posla. Pijani obračuni po pubovima. Ali 1926. godine sve se promijenilo. Tokom velikog Generalnog štrajka u Britaniji, većina radnika povezanih s West Hamom podržala je štrajk, dok je dio radnika povezanih s Millwallom nastavio raditi. U tadašnjoj atmosferi klasnog rata to nije doživljeno kao obična odluka nego kao izdaja. Od tog trenutka rivalstvo više nije bilo sportsko. Postalo je lično.
U istočnom Londonu pamćenje traje dugo. Do šezdesetih i sedamdesetih godina sukob je prerastao u nešto mnogo mračnije. Engleski huliganizam tada je već bio gotovo prihvaćena subkultura, a sukobi između navijača West Hama i Millwalla smatrani su najbrutalnijima u zemlji. Imena poput Inter City Firm i Bushwackers postala su dio urbane mitologije britanskog fudbala.
Nije više bilo važno ko je pobijedio na terenu. Važno je bilo ko kontroliše ulicu nakon utakmice.
Navijač Millwalla Ian Pratt poginuo je 1976. godine nakon navijačkog sukoba, padnuvši pod voz na stanici New Cross. Nakon njegove smrti Londonom su kružili leci s jezivom porukom - “navijač West Hama mora umrijeti za osvetu”. Desetak godina kasnije ubijen je mladi navijač West Hama Terry Burns. Engleski tabloidi tih godina nisu izvještavali o derbiju West Hama i Millwalla kao o sportskom događaju, nego kao o sigurnosnoj prijetnji.
Dolaskom moderne ere, sa svim sterilnim stadionima, kamerama, VIP ložama i PR kampanjama, očekivalo se da će stari engleski huliganizam biti okončan. Uzalud. Liga Kup 2009. godine pokazao je koliko je malo potrebno da se stari demoni vrate. Utakmica na Upton Parku kasnila je zbog masovnih incidenata, navijači su utrčavali na teren, stolice su letjele prema igračima, a policija je izvan stadiona vodila gotovo gerilske bitke na uskim ulicama istočnog Londona. Atmosfera je opisivana kao čista, otrovna mržnja.
I upravo zato Engleska danas ovu priču posmatra s čudnom kombinacijom fascinacije i straha. Jer naredni duel neće biti samo utakmica Championshipa. Bit će to njihov jubilarni 100. službeni međusobni susret. Sudar dvije historije koje nikada nisu bile spremne za opraštanje. Povratak rivalstva koje pripada vremenu prije Premier lige, prije društvenih mreža i prije nego što je fudbal postao globalni biznis.
Kada se West Ham United i Millwall FC ponovo sretnu, cijela Engleska će na nekoliko sati izgledati kao da se vratila u neko mnogo sirovije, mnogo opasnije, ali i mnogo iskrenije fudbalsko vrijeme.
- Derbi između Millwall i West Ham United, uprkos tome što se rijetko igra, jer su klubovi većinom bivali u odvojenim divizijama, desili su se 99 puta, i to uglavnom prije Drugog svjetskog rata. Statistika je na strani Millwalla koji ima 38 pobjeda nasuprot West Hamovih 34, dok je neodlučeno bilo 27 puta. Ovo rivalstvo je inspirisalo mnoge filmove od kojih je najpoznatiji Green Street Hooligans iz 2005. godine , koji možete besplatno pogledati na YouTube platformi.
