Ne volim televiziju, sem sporta. Ne zato što je medij kriv, nego zato što je sadržaj odavno postao umoran, isprazan, bez radoznalosti. Kod nas se rijetko razgovara, češće se ispituje, još češće presuđuje. Zato su me tri nastavka razgovora Slavena Bilića sa Zlatanom Ibrahimovićem zatekla nespremnu – i zadržala.

O Zlatanu se, manje-više, sve zna. Ko je pročitao obje knjige, zna priču o djetinjstvu, bijesu, gladi, tvrdoglavosti, o tome kako se svijet osvaja bez molbe. Ali znanje o nečijem životu ne znači i razumijevanje njegove misli. A upravo tu, u tom prostoru između izgovorenog i prešućenog, Zlatan postaje zanimljiv.

Njegov prvi intervju na našem jeziku – s namjernim, nehajnim ubacivanjem stranih riječi – nije lingvistički događaj. To je identitetska činjenica. Zlatan ne pripada jeziku kao pravilima, nego jeziku kao iskustvu. On govori onako kako je živio: miješano, lomljivo, bez potrebe da se ikome svidi.

Kada kaže da ne može biti Šveđanin jer nije plav, nema plave oči i nije “soft”, a opet nije ni tipični Balkanac – on ne govori o nacijama. Govori o pukotinama. O tome kako sistem uvijek traži da se uklopiš, a život te često oblikuje tako da se ne uklapaš nigdje. Zlatan nije između svjetova. On je dokaz da svjetovi nisu čisti koliko vole da se predstavljaju.

Najveća snaga tog razgovora nije u Zlatanovoj karizmi – na nju smo navikli – nego u tome što mu s druge strane sjedi čovjek koji zna slušati. Slaven Bilić, intelektualac po prirodi, ne pokušava biti pametniji, niti veći. On razumije da razgovor nije ring, nego prostor. Njih dvojica ne dokazuju ništa jedan drugome. Oni razmjenjuju iskustva. To je danas rijetkost.

Posebno me se dojmila Zlatanova iskrenost. Ne ona teatralna, naučena za kamere, nego iskrenost čovjeka koji je davno prestao imati potrebu da se dopada. On ne romantizira siromaštvo, ali ga ne poriče. Ne glumi skromnost, ali ne skriva ni sumnje. I možda je upravo to razlog zašto ga neki nikada nisu voljeli: jer ne nudi utjehu. Nudi istinu.

Čovjek koji nije imao ništa, a danas razmišlja ovako kako razmišlja, nije proizvod sistema. On je njegov kvar. Njegova greška. Njegov podsjetnik da se karakter ne formira u sigurnosti, nego u otporu.

U vremenu u kojem su intervjui često samo produžetak PR-a, a ljudi svedeni na slogane, ova tri razgovora bila su podsjetnik da dubina još postoji. Da postoje ljudi koji misle, govore i žive izvan šablona. I da još uvijek možemo biti oduševljeni – ne slavom, nego razgovorom.

Malo je danas ovakvih ljudi. Još je manje ovakvih intervjua. I zato su vrijedni. Ne zbog Zlatana kakvog znamo, nego zbog Zlatana kakvog smo imali priliku čuti.

Ukoliko niste gledali – toplo, pretoplo preporučujem!