Adem Ljajić je rođen u Novom Pazaru 1991. godine. Od malih nogu je pokazivao sklonost ka fudbalu. Već sa petnaest godina otišao je u Partizan i tu sva priča počinje. U prvom timu Partizana debituje 2008. godine. Već tad počinje da se priča o čudu od djeteta. I bio je, zaista je bio talentovan. I još uvijek je. Nije ta generacija u Srbiji imala igrača sličnog kalibra. Za njega se zainteresovao Ferguson. Čak je potpisao i predugovor sa Mančester Junajtedom. Onda su Crveni Đavoli odustali od dogovora. I to je, možda, najbolja stvar koja se Ljajiću desila u karijeri. Nije odmah poletio u veliki klub nego je krenuo polako.
Gradio je karijeru u Italiji. Branio je boje Fiorentine, Rome, Intera i Torina, a nakon toga je igrao za Bešiktaš i Fatih Karagumruk.
Trenutno igra u Novom Pazaru i to poptuno besplatno. Adem sad uživa u fudbalu i igra ga iz onih pravih, dječijih razloga.
Ono o čemu ja želim da pišem je žal za nečim većim. Mogao je Adem da igra i van Italije. Mislim da bi se sjajno uklopio u Barseloni, možda je mogao da proba i sa Bajernom ili nekim drugim njemačkim klubom. Na kraju, snašao bi se on i u Premier ligi. Snašao bi se i igrao bi mnogo duže na vrhunskom nivou da nije imao usjanu glavu koja ga je ograničila na osrednje klubove u Italiji (u momentu njegovog igranja tamo su bili osrednji).
Sa reprezentacijom, takođe, ništa nije napravio. Veći dio karijere je bio ili u sukobu sa nekim od selektora ili van forme pa nije ni igrao. A baš on je taj koji je falio u čitavoj postantićevskoj eri reprezentacije Srbije. Baš takav jedan ronaldinjovski talentovan, slobodan igrač među odbrambenim redovima protivničke ekipe bi možda bio šraf koji bi Srbiju uvrstio u sam vrh svjetskog fudbala umjesto da je drži dole, na podestu vječnih pokušaja.