Nekako uvijek isto počne.
Crni naslov. Ime žene. Godine. Grad.
I ona rečenica koja je postala folklor nasilja:
„Ranije joj je prijetio.“

A odmah iza toga i ona druga, otrovnija:
„Nije ga prijavila.“

Kao da je žena kriva što je ubijena.
Kao da je dužnost svake žene da prijavi, da se pojavi, da trči po institucijama kao po hodnicima pakla — dok čovjek, koji joj prijeti, mirno šeta slobodan. Smije se, objavljuje storije i pije kafu u čaršiji...

Niko ne napiše šta sve stane u to „nije prijavila“.
Strah koji guši.
Sram koji društvo nameće.
Komšiluk koji šapuće: „Šuti, ne talasaj.“
Policajac koji pita „Jeste li sigurni?“, kao da prijeti da će sve biti gore, ako jeste.
Majka koja savjetuje: „Šta će ti to, dijete... Pusti, neka se smiri…“

Niko ne piše o onim noćima kad telefon zvoni, a žena ne zna da li da se javi ili da bježi.
Niko ne piše kako je to kad ti kaže:
„Ako nisi moja, nećeš biti ničija.“
I kako ta rečenica ostaje u ušima kao presuda.

Aldina je živjela u toj tišini.
I umrla u toj tišini.

Ubio ju je čovjek koji joj je već prijetio.
Pratio je.
Sustigao.
Ušao za njom u hotel, kao da ulazi u svoju kuću, u svoj teren, u svoj „pravo na nju“.
Pronašao je u toaletu, tamo gdje je mislila da će možda konačno imati nekoliko sekundi sigurnosti.

Nije ih imala.

A onda — slijedi paradoks koji vrijeđa inteligenciju svakog živog bića..
Država sada drži govor o žrtvi.
Institucije se javljaju saopštenjima, kao da nisu upravo one te koje su dozvolile da ovaj čovjek, sa ranijim prijavama, slobodno šeta.

I zato, evo rečenice koju niko neće javno izgovoriti:
Državo, sram te bilo!

Sram te bilo što jedna žena mora da pogine da bi se vi sjetili da postoje zakoni.
Sram te bilo što policija dobije dojavu, stigne prekasno, a onda se pravda satnicama.
Sram te bilo što godinama ignorišeš prijave, minimiziraš prijetnje, relativizuješ nasilje.
Sram te bilo što majke odgajaju sinove koji misle da žena pripada njima.
Sram te bilo što se femicid ovdje tretira kao kolateral, kao nuspojava balkanske kulture.

I sram te bilo što ćeš, kao i uvijek, zaboraviti sve za sedam dana.

Jer ovdje smrt žene ne mijenja ništa.
Institucije ne mijenjaju procedure.
Sudovi ne ubrzavaju procese.
Policija ne dobija obuke.
Mediji ne prestaju da senzacionalizuju.
A društvo nastavlja sa svojim „šta je ona radila s njim?“ i „možda ga je provocirala“.

I onda, kad se dogodi sljedeća tragedija — a hoće, jer ništa nismo promijenili — opet ćemo se pitati isto:
„Zašto ga nije prijavila!?“

Umjesto da se, po prvi put, pitamo ono pravo pitanje:
Zašto je država uvijek na strani nasilnika — sve dok ne bude prekasno?

Aldina je pokušala da se spasi.
Trčala je za život.
Sakrila se gdje je stigla.
Mi, kao društvo i kao država, nismo trčali za njom.
Nismo joj otvorili vrata institucija.
Nismo je zaštitili.
Nismo je čuli.

I dok god je tako — ovaj prostor nije dom.
Nego opasno mjesto za svaku ženu!