Najprije moram naglasiti da smatram da ovim tekstom prevazilazim samu sebe, ali ne u nekoj vrsnoj pameti, već naprotiv, jer sam se osmjelila i dopustila sebi da iskažem svoj stav i pretočim u slova sve ono što se evo nekoliko dana odvija u meni. Zašto? Zato što nikada nisam voljela mnogo pričati, komentarisati, a još manje pisati o svemu što se trenutno dešava, pa bilo ono više ili manje lijepo, budući da smatram da je određene stvari bitnije samo na svoj način doživjeti ili ako je moguće pomoći, u tišini odbolovati ili proslaviti, i dati svemu onoliko prostora i značaja koliko zapravo i zavređuje.

Međutim, budući da postoji mjesto gdje možemo iskazati svoj stav, mišljenje koje se formiralo samo u našem umu, ne postajući meta hrsuznih komentara, odlučih da dopustim prstima da isplešu sve ono što se u mom umu odigrava. A, sigurna sam i da ovdje neću dati povod za određene reakcije svih onih koji imaju wifi i koji kao zapeti čekaju gdje će se 'isprsiti', a znamo svi da ćemo uvijek uzdrmati nečiju pažnju, pa makar se to radilo i o našim najbližima, koji su možda naša jedina publika, odlučih da dopustim prstima da isplešu sve ono što se u mom umu odigrava.

Čitam jučer ujutru da je jedna osoba, padom drveta, tragično, izgubila svoj život. Drvo koje ima ključnu ulogu u ljudskom životu, pružajući vitalne resurse poput kisika i hrane, regulirajući klimu i tlo, te nudeći mentalnu korist i odmor, ali i zaklon. No, jučer umjesto da bude zaklon, drvo je postalo otpor koje nije moglo podnijeti težinu prirode, a čiju težinu dalje nije moglo podnijeti i jedno krhko ljudsko tijelo. I jedino što možemo jeste opet razmisliti o sudbini, Božijem određenju i zamoliti, svako na svoj način, za duši najljepše mjestu na onom svijetu.

Jer nikada ne znamo da li je određeno iskušenje i tegoba ovdje, možda naš raskrčeni put za najljepše mjesto Tamo.

I, ne želim da ovo bude fokus i tema mojih misli, jer u tuđi život, niti u ono sveto niti želim niti, na kraju, imam pravo da zazirem. Mogu samo da, sa tugom u srcu, zamolim Gospodara za olakšanje nečijoj duši, i tu se moje 'pravo i moć' završava. Međutim, ono što je mene inspirisalo da nešto kažem jeste postupak naših dežurnih portala i njihovih naslova sa kojima nastoje istupiti što pompeznije, privlačeći tako što više očiju da stisne klik, jer još uvijek srećom znaju da smo svi samo ljudi, od kojih i oni sa najčvršćim karakterom nekada ne mogu da se odupru određenim stvarima. Ali, pored toga, dodatno me, pa slobodno mogu reći, potreslo mišljenje i načini izražavanja ljudi koji žive u našoj okolini. Oni sa kojima mi živimo i dijelimo isti zrak i od kojih bismo sutra, možda, zatražili pomoć ili barem suosjećanje i razumijevanje, no kao i uvijek, mi nailazimo na demant naših nada. Na samo još jedan zid.

Tamu za koju ne preostaje ništa drugo već čekati da se oči samo naviknu na mrak, jer izgleda da nam se više nijedno svjetlo ne može upaliti.

Pored komentara "zašto nije pobjegla, jer je mlada...", a potom i raznih odgovora od kojih većina naginje na satiru i sve samo ne žal za izgubljenim Životom, mi opet dolazimo u situaciji da se u svakoj teškoj priči ne fokusiramo na ono najbitnije. Na ono životno. Portali, društvene mreže i sve gdje se može baciti 'pametna' vrve od napada na svaku političku stranu, na svako nadležno lice, pa i na obične sugrađane, jer svi su krivi. Svi osim mene koja ovo pišem ... Ma dajte više ljudi. Do kada će nam svaka, životno preteška, situacija biti povod za svakakve ideje, komentare, snimke, političke izražaje, skupljanje kojekakvih poena, za šta god ih skupljali (čast izuzecima zbog kojih ovaj svijet još uvijek funkcioniše), pa i nastojanja da što 'dublji i pametniji' stav dovede do neke virtuelne popularnosti? Kao da se svi natječu ko će koga više primijetiti, pohvaliti ili po ramenu potapšati. Pa zar vam se duše još uvijek hrane takvim stvarima?

Ljudi kao da su davno izgubili svijest o tome da nekada tišina i lijepo djelo u toj istoj tišini govore mnogo više od brojke koju će stotine, hiljade ili šta god vam bilo "mjera" za uspjeh, share-ati i repost-ati. Jer, ponekad mi se čini da svi nastoje biti neko lice sa naslovnice, a u suštini samo sve više radimo u pravcu da postanemo lice sa ulice. Figurativno govoreći. Politički stavovi, skijanje po glavnoj magistrali dok ste prikačeni za automobil, komentari u smjeru satire i humoristične ironije, sve su samo ne ljudski. Sve su samo ne, u tom trenutku, korisni i utješni. Ne kažem da ne trebamo imati humor sa kojim smo rođeni, naprotiv, najviše volim taj isti koji našu državu čini uzrokom da svi lakše živimo ovu svakodnevnicu, da nas ljudi izvan naših granica, osim po gostoljubivosti i velikom srcu, znaju i cijene i po humoru, ali taj isti humor mora da ima svoje mjesto i vrijeme. Moramo, konačno, naučiti gdje su nam svima granice.

Umjesto što se borite ko će ostaviti 'the most relevant' komentar, fokusiraniju sliku zaglavljenog tramvaja ili neočišćene pruge, hajte da najprije očistimo ispred svojih vrata, a potom pomognemo i onom komšiji koji u devedesetim pokušava raščistiti da bi otišao do pekare. Hajte da nekome pomognemo preći preko te iste pruge, zato što nam je situacija u koju smo dovedeni, jer smo mi pogrešno birali, već odavno poznata, ali hoćemo li opet istu spominjati u svakoj mogućoj (ne)prilici koja nas zadesi.? Hoće li opet pažnju zadobivati oni koji bi trebali biti posljednji na spisku u datom trenutku i shodno situaciji? Hajte da ovo ispratimo i izborimo se sa istim kako dolikuje, pa ćemo poslije da se borimo i protiv ovih koji su nam krivi, haman, pa i za to što smo živi. Ali, pretpostavljam da ćemo zaboraviti na tu borbu, jer heroj je najlakše biti preko tipkovnice i svake postojeće društvene platforme, ali ustati i izaći, pa barem se pokušati založiti za bolje sutra, teško nam je. Imati taj isti stav sutra kada je potrebno i kada bi i mogao imati nekog utjecaja, gotovo pa nemoguće je. Virtuelno nas ima svugdje, ali fizički, uglavnom nigdje.

Zato, već danas počnimo razmišljati drugačije, već sada promijenimo svijest barem u jednom segmentu za koji znamo da ne mislimo ili ne radimo ispravno, dok nešto drugo, bolnije i teže, nije promijenilo nas.