Dok svijet ponovo bruji o Epsteinu, njegovim mailovima, fotografijama i mreži moćnih ljudi koji su godinama znali, a šutjeli, mi ovdje u Bosni, na Balkanu, posmatramo tu priču s poznate distance. Kao da je riječ o nečemu stranom, holivudskom, američkom. Kao da se takvo zlo dešava samo „tamo negdje“.

A nije. I mi imamo svoje Epsteine.

Ne zovu se tako. Ne lete privatnim avionima s egzotičnih ostrva. Nemaju Netflix dokumentarce. Ali imaju isto ono što je Epstein imao, a to je moć, zaštita sistema i pristup djeci koja nemaju nikoga.

Slučaj iz Tuzle, u kojem se policijski službenici i druge „ugledne“ osobe dovode u vezu sa seksualnom eksploatacijom djece iz doma za nezbrinute, nije anomalija. On je simptom. On je pukotina kroz koju se vidi ono što društvo uporno gura pod tepih, da institucije koje bi trebale štititi najranjivije ponekad postanu alat njihovog uništenja.

Djeca bez roditelja. Bez glasa. Bez zaleđa. Nasuprot njih značke, titule, funkcije, ugled.

Epsteinov slučaj nas je podsjetio da najveće zlo ne opstaje zbog jedne osobe, nego zbog mreže šutnje. Zbog onih koji „nisu znali“, koji „nisu vidjeli“, koji su „sumnjali, ali nisu imali dokaze“. I zbog društva koje se više zanima za trač nego za odgovornost.

U Tuzli nismo imali ostrvo. Imali smo dom. Nismo imali privatne avione. Imali smo službena vozila. Nismo imali milijardere. Imali smo autoritete.

I to je možda još strašnije.

Jer ako se ovakve stvari mogu desiti djeci koja su već bila pod zaštitom države, onda se moramo zapitati šta smo mi kao društvo? I koga zapravo štitimo?

Ne trebaju nam imena sa svjetskih naslovnica da bismo govorili o zlu. Dovoljno je da pogledamo u vlastito dvorište. Da prestanemo govoriti „nije dokazano“ kao moralni alibi. Da shvatimo da pravda nije samo sudska presuda, nego i društvena odgovornost.

Epstein je mrtav. Njegov sistem nije.

A naši Epsteini još uvijek žive među nama.