Sasvim ogorčena vijestima koje čitam i neodlučna o kojoj temi da prvoj pišem, odlučih da napravim serijal članaka pod nazivom "Bosanskohercegovačko društvo". Nadam se da će ovi članci doprijeti do pravih osoba jer ipak u našem društvu velika je stvar da mladi u svojim dvadesetim "sole pamet" ostalima, a još uvijek "ne znaju šta je život".
Iz naslova zaključujemo da ću upravo ovaj članak posvetiti inkluziji, meni vrlo bliskoj temi.
Desetog februara na svim poznatim portalima pojavila se vijest da su roditelji 11 djece ispisali svoju djecu iz OŠ "Kovačići" te ih upisali u drugu školu. Razlog tome? Inkluzija, tačnije drugar iz odjeljenja koji ima poremećaj autističnog spektra. Naravno, prethodna rečenica je sasvim netačna, pogrešno formulisana i baca krivicu na nevinog posrednika. Razlog ispisa leži u neispunjavanju zahtjeva tih istih roditelja od strane škole, a zahtjevi su, prije svega, apsurdni i u potpunosti idu na štetu učenika sa autizmom. Ovim postupkom su poslali vrlo jasnu poruku- inkluzija je moguća samo kada moje dijete nije u pitanju. Posebno je pražavajuće samo i pomisliti kakvu poruku iz ovakvog postupka mogu izvući mlade osobe, djeca, kao i šira javnost. Bitno je naglasiti da se djeca ne rađaju sa predrasudama, djeca se tome uče. Ispis 11 djece je itekako zlatan način da se djeci pokaže da problem leži u osobama u okolini koje su drugačije od tipičnih (uočite pridjev koji sam koristila, TIPIČNO, nipošto NORMALNO). Znajući ovo, nema potrebe za čuđenjem o emotivnoj stagnaciji našeg društva, o nedostatku empatije kao i općeg boljitka kojeg svi željno iščekujemo.
Inkluzija u obrazovanju nije pravni okvir, nije statistika ili preporuka međunarodnih organa. Inkluzija je pravo svakog djeteta, da bude prihvaćeno, da mu se ponude resursi da ono ostvari svoj optimalni razvoj i sutra bude uvažen i koristan član zajednice. Inkluzija nije i ne smije biti utopija, kao što inkluzija ne smije samo pasti na leđa prosvjetnih radnika, upravnika škola, asistenata, edukatora- rehabilitatora. Inkluzija je zadatak svih nas, od vlade pa do svakog pojedinca. Inkluzivno obrazovanje je obrazovanje koje se zalaže jednaka prava i mogućnosti za svako dijete i OŠ "Kovačići", prema svim informacijama koje su prisutne, uspješno sprovodi inkluziju sa resursima koji su joj dati.
Čitajući komentare na svim platformama od raznih ljudi, čini mi se da je u BiH inkluzija idalje samo označiti jedno, ponekad i dva parking mjesta, znakom da je za osobe sa invaliditetom, dok tu ipak parkiraju osobe koje ni nemaju neki invaliditet. Inkluzija kreće od kućnog praga, a korak koji svi moramo poduzeti jeste edukovati se o autizmu, Down sindromu, ADHD-u i svim ostalim teškoćama u razvoju koje možemo susresti skoro svakodnevno i obrisati sve predrasude o osobama sa teškoćama u razvoju. Sa znanjem dolazi razumijevanje, a sa razumijevanjem i emaptija.
Za kraj, zapitajte se koliko je teško, samo po sebi, imati teškoću koja vas čini zavisnim od drugih, a tek koliko teže to čine ljudi koji vas ne prihvataju, pogrdno gledaju i smatraju nižim od sebe.
Hvala Vam što ste izdvojili vrijeme da pročitate moj članak. Za više sličnog sadržaja, zapratite me.
