Kada je 18. decembra 2025. godine u trebinjskoj bolnici preminuo Slavko Aleksić, vijest je u bosanskohercegovačkoj javnosti odjeknula s onom vrstom teške tišine koja prati nerazjašnjene historijske traume. Za jedne heroj koji je "nosio krst" svog naroda, za druge simbol zla i nekažnjenog zločina, Aleksić je bio personifikacija Novosarajevskog četničkog odreda - formacije čiji je utjecaj bio u drastičnom nesrazmjeru s njenom veličinom. Iako je ova jedinica u sastavu Sarajevsko-romanijskog korpusa (SRK) rijetko brojala više od stotinu boraca, njen taktički položaj u urbanom tkivu Grbavice i psihološki efekt koji je proizvodila, učinili su je jednom od najeksponiranijih formacija agresije na Bosnu i Hercegovinu.

Međutim, puko navođenje biografskog podatka da je rođen u selu Bogdašići kod Bileće ne otkriva punu dimenziju njegove pojave. Za značajan dio sarajevskog stanovništva, čije porodične memorije sežu u istočnu Hercegovinu i stradanja iz 1940-ih, Aleksić je predstavljao utjelovljenje historijskog kontinuiteta zla. Njegova ikonografija na Grbavici nije percipirana samo kao obilježje neprijateljske formacije, već kao materijalizacija neizliječene traume nošene u kolektivnoj svijesti potomaka žrtava za koje on nije bio novi okupator već dokaz cikličnosti progona - sablasna potvrda da ideologije biološkog uništenja nisu poražene, već su samo čekale novu generaciju i priliku da nastave tamo gdje su stale.

Dokumentacija prezentirana na suđenju Vojislavu Šešelju u Hagu potvrđuje da Aleksićev angažman nije bio stihijski. Do tada neupadljivi službenik pošte i student prava, još je u februaru 1992. godine bio aktivni član Opštinskog odbora SDS-a Novo Sarajevo. Odred je zvanično osnovan na pravoslavni praznik Sretenje, 15. februara 1992., ciljano povezujući novu jedinicu s tradicijom Prvog srpskog ustanka. Kada ga je Vojislav Šešelj u maju 1993. na Romaniji proglasio "četničkim vojvodom", to je bila samo formalizacija statusa kojeg je Aleksić već uživao - statusa "narodnog vođe" koji ne odgovara samo vojnoj hijerarhiji, već, kako su vjerovali, "višim historijskim ciljevima".

"Legija stranaca" na Grbavici

Jedna od najupornijih zabluda o ratu u Sarajevu jeste ona o "nekontrolisanim paravojnim bandama".
Iako je Novosarajevski četnički odred vizuelno i ponašanjem odudarao od standarda JNA, arhive Haškog tribunala neumoljivo dokazuju: Aleksićevi ljudi bili su duboko i sistemski integrisani u Vojsku Republike Srpske. Prema svjedočenju majora Blagoja Kovačevića, odred je funkcionisao kao regularna jedinica unutar 4. bataljona 1. sarajevske mehanizovane brigade Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS-a. Nisu se naoružavali na crnom tržištu; trebovali su municiju, puške i eksploziv direktno od komande korpusa, o čemu svjedoče sačuvane potražnice iz septembra 1993. godine. Odnos "školovanih" oficira i "vojvoda" bio je brak iz interesa - vojska je prezirala njihovu nedisciplinu, ali je očajnički trebala njihov fanatizam za držanje najtežih linija, poput one na Jevrejskom groblju.

Upravo ta linija postala je magnet za jedan od najbizarnijih fenomena sarajevskog ratišta – prisustvo stranih dobrovoljaca koji su Aleksićevu jedinicu pretvorili u svojevrsnu "svepravoslavnu legiju stranaca". Unutar odreda formiran je Treći ruski dobrovoljački odred (RDO-3) pod komandom majora Aleksandra Škrabova. Za razliku od lokalnih vikend-ratnika, Rusi su donijeli hladnu efikasnost i iskustvo iz Afganistana, videći u ratu u BiH nastavak carske borbe protiv "Turaka".

Heterogenost jedinice tu nije stajala. Uz Ruse, Grke i Rumune, arhive bilježe i gotovo nadrealan podatak o prisustvu japanskog dobrovoljca. Inicijalno novinar iz Kobea, stigao je na Grbavicu privučen pričama o "srpskim samurajima", da bi na kraju odložio olovku, uzeo pušku i postao dio Aleksićeve mašinerije. Ovaj podatak možda najbolje ilustrira magnetnu privlačnost koju je Grbavica imala za avanturiste, ekstremiste i "pse rata" iz cijelog svijeta, koji su pod Aleksićevom komandom dobili dozvolu za lov na ljude u opkoljenom gradu.

Sijači smrti sa Jevrejskog groblja

Da bi se u potpunosti shvatila smrtonosna efikasnost Aleksićevog odreda, potrebno je razumjeti tlo na kojem su stajali. Linija fronta koju su držali nije bila tek nasumično iskopana tranšeja; bio je to kompleksan urbani i brdski teren koji je dominirao centrom Sarajeva, pretvarajući topografiju u oružje. Centralna tačka te "geografije zla" bilo je staro Jevrejsko groblje.
Drugi najveći jevrejski sakralni kompleks u Evropi, smješten na padinama Trebevića, brutalnom ironijom rata pretvoren je iz mjesta vječnog mira u neosvojivu vojnu utvrdu.

Masivni kameni spomenici, kapele i debeli ogradni zidovi pružali su Aleksićevim borcima idealne, gotovo gotove zaklone. Dodatno utvrđeno bunkerima i rovovima, groblje je funkcioniralo kao dominantna osmatračnica i snajpersko gnijezdo. S ovih položaja, pripadnici odreda imali su "na dlanu" glavnu gradsku arteriju - Ulicu Zmaja od Bosne, zgradu Parlamenta i raskrsnicu kod Marijin Dvora. To nije bila samo vojna prednost već apsolutna moć i kontrola nad životom i smrću civila u dolini.
Svaki prolazak tramvaja, svaki trk pješaka preko raskrsnice, odvijao se pod nišanom s Aleksićeve kote.

Iznad groblja, drama se odvijala na koti 745, poznatijoj kao Debelo brdo. Kontrola nad ovom tačkom bila je imperativ opstanka srpske Grbavice. Da je Armija RBiH uspjela ovladati Debelim brdom, cjelokupna odbrana naselja bi se urušila, otvarajući put prema Vracama. Svjesni toga, Aleksićevi ljudi su fanatično branili ovu poziciju. Borbe su ovdje bile toliko bliske, a linije toliko isprepletene, da su se vojnici suprotstavljenih strana često mogli dovikivati, boreći se za svaki metar brisanog prostora.

Iako je primarno služio kao bedem odbrane Grbavice, Novosarajevski četnički odred nije bio statična formacija. Zahvaljujući reputaciji "specijalne jedinice", korišteni su kao udarna pesnica u ofanzivnim operacijama širom sarajevsko-romanijskog ratišta. Najznačajniji moment njihovog ofanzivnog djelovanja dogodio se u julu 1993. godine, tokom operacije "Lukavac 93". Slavko Aleksić je tada, na čelu svog odreda, prvi ušao u razrušeno Trnovo, presjekavši komunikaciju između Sarajeva i Hercegovine. Taj vojni uspjeh medijska mašinerija na Palama iskoristila je do maksimuma, cementirajući status Aleksića ne više samo kao lokalnog komandanta, već kao jednog od ključnih ljudi u mozaiku srpskih ratnih napora.

Od "Safarija" do BIA-e

Mračna strana historije Novosarajevskog četničkog odreda ne iscrpljuje se samo u vojnim manevrima, već u teškim kršenjima normi civiliziranog svijeta. Iako Slavko Aleksić nikada nije individualno odgovarao pred Haškim tribunalom, presude njegovim komandantima, generalima Galiću i Miloševiću, de facto su optužnica i protiv njega. U tim dokumentima, Jevrejsko groblje nije označeno kao linija odbrane, već kao jedno od najsmrtonosnijih snajperskih gnijezda u sklopu sistemske "kampanje terora".

Modus operandi bio je zastrašujuće jednostavan: cilj nije bio vojni proboj, već sijanje straha. Sa Aleksićevih položaja, skrivenih iza masivnih nadgrobnih spomenika, pucalo se na žene, djecu i starce. Tramvaji u Ulici Zmaja od Bosne vozili su maksimalnom brzinom, sa zamračenim staklima, bježeći od vatre koja je dolazila upravo s Grbavice. Činjenica da ovo djelovanje nije bilo incidentno, već višegodišnje, implicira direktnu odgovornost komandanta koji je imao apsolutnu kontrolu nad svakim metrom te zone.

Međutim, priča o Aleksiću ne završava na snajperima. Godine 2022. dokumentarni film "Sarajevo Safari" razotkrio je patološki fenomen "lovnog turizma", gdje su bogati stranci navodno plaćali da s položaja oko Sarajeva pucaju na civile, pri čemu se upravo Aleksićeva zona odgovornosti navodi kao ključna lokacija. No, smrt Slavka Aleksića u decembru 2025. otvorila je možda i najopasnije pitanje: šta je sve "vojvoda" odnio u grob?

Samo nekoliko dana nakon vijesti o Aleksićevom teškom zdravstvenom stanju i smrti, beogradski advokat Čedomir Stojković iznio je eksplozivne optužbe koje bacaju novo svjetlo na kraj Aleksićevog života. Stojković tvrdi da je srbijanska obavještajna služba BIA provela tajnu operaciju izvlačenja Aleksića iz Bosne i Hercegovine u Srbiju. Razlog, prema Stojkovićevim navodima, nije bila humanitarna briga za veterana, već paničan strah od onoga što bi Aleksić mogao reći. Kao komandant Jevrejskog groblja, Aleksić je bio ključni svjedok boravka današnjeg predsjednika Srbije, Aleksandra Vučića, na tim položajima tokom opsade.

Stojković navodi da je Aleksić bio "domaćin" Vučiću i Vojislavu Šešelju tokom njihovih obilazaka linija iznad Sarajeva – događaja koji su zabilježeni na zloglasnim snimcima, ali čiji puni kontekst nikada nije sudski rasvijetljen.
"BIA ga je sklonila jer je bio nezgodan svjedok Vučićeve prošlosti na Jevrejskom groblju", tvrdi Stojković, sugerirajući da je Aleksićeva šutnja bila pitanje od nacionalnog interesa za Srbiju.

Ove optužbe, u kombinaciji s istragom koju je u novembru 2025. pokrenulo tužilaštvo u Milanu protiv neidentificiranih italijanskih državljana zbog "Sarajevo Safarija", sugeriraju da Aleksić nije bio samo lokalni kabadahija. Bio je čuvar mračnih tajni koje su povezivale patologiju "lova na ljude" s najvišim političkim vrhovima u regionu. Njegovom smrću, ta veza je zauvijek prekinuta, ostavljajući žrtvama istinu koja je, čini se, i 30 godina kasnije preopasna da bi ugledala svjetlo dana.

Križ, zvono i pepeo

Kako je "vojvoda" proglasio pobjedu nad spaljenim gradom
Kraj rata donio je za Novosarajevski četnički odred završni paradoks. Iako vojno neporaženi na Grbavici, u martu 1996. godine morali su se povući jer je Dejtonski mirovni sporazum to područje vratio pod kontrolu Federacije BiH. Taj period, eufemistički nazvan "reintegracija", pod Aleksićevom komandom pretvoren je u brutalnu politiku spaljene zemlje. Međutim, ono što se često prešućuje jeste da taj egzodus nije bio isključivo dobrovoljan.

Arhivski izvještaji i svjedočenja otkrivaju da su Aleksićev odred i druge formacije vršile sistemski pritisak na lokalno srpsko stanovništvo da napusti svoje domove. Oni koji su možda i pomišljali na ostanak u svojim kućama, suočavali su se s otvorenim prijetnjama dojučerašnjih "zaštitnika". Parola Momčila Krajišnika - da Srbi ne mogu živjeti s "Turcima" - na terenu se provodila silom. Aleksićevi ljudi nisu samo organizirali transport; oni su osiguravali da iza njih ne ostane ništa.
Stanovnici su tjerani da pale vlastite stanove, a tamo gdje bi vlasnici oklijevali da unište svoju imovinu, "vojvodini" ljudi su preuzimali stvar u svoje ruke, bacajući molotovljeve koktele i eksploziv u haustore i stanove. Cilj je bio dvostruk: spriječiti povratak nesrpskog stanovništva, ali i onemogućiti ostanak Srba, čime su ih trajno vezali za Republiku Srpsku.

U tom dirigiranom haosu, Slavko Aleksić je režirao svoju završnu i najbizarniju ratnu predstavu. Organizovao je iskopavanje posmrtnih ostataka poginulih boraca i skidanje crkvenog zvona, kreirajući procesiju koja je trebala izgledati biblijski. Scena u kojoj on, u pratnji svojih boraca, na leđima iznosi veliki drveni krst s Grbavice, postala je utemeljujući mit poslijeratnog srpskog nacionalizma.

No, dubinu ideološke indoktrinacije i državnog pokroviteljstva nad ovim činom možda najbolje otkriva govor održan tog dana u snijegu, dok u pozadini kulja crni dim iz zapaljenih domova. Nije govorio Aleksić, već Dragan Dragojlović, tadašnji ministar vjera u Vladi Republike Srpske. Obraćajući se postrojenim borcima i Aleksiću koji je držao krst, Dragojlović je izgovorio riječi koje prkose realnosti poraza:

"Draga braćo četnici... Neka je blagosloven dan kada ste uzeli puške da odbranite srpsku Grbavicu... I neka je blagosloven i ovaj dan kada smo izašli na srpsku zemlju kao pobjednici, a ne kao poraženi sa naše Grbavice."

Te riječi jednog ministra - izgovorene u trenutku potpunog civilizacijskog sloma - potvrđuju da Aleksić nije bio usamljeni fanatik, već egzekutor jedne državne politike koja je i vlastiti poraz i uništavanje tuđih (a potom i svojih) domova znala pretvoriti u "nebesku pobjedu". Aleksić se potom vratio tamo odakle je i krenuo - u krš istočne Hercegovine, u okolinu Bileće. Godinama je živio kao relikt prošlosti, lider Ravnogorskog pokreta Bosne i Hercegovine, sve dok ga 2022. godine Sud BiH nije osudio na pet mjeseci zatvora zbog širenja mržnje, čime je "pobjednik" s Grbavice i službeno postao osuđeni kriminalac.

Šutnja kao konačna presuda

Smrt Slavka Aleksića 18. decembra 2025. godine u Trebinju nije donijela katarzu. Njegov odlazak obilježen je istom onom podjelom koju je sijao za života: u Republici Srpskoj ispraćen je kao heroj koji je "spasio narod", dok je u Sarajevu njegova smrt dočekana kao biološki kraj jednog nekažnjenog zla.

Novosarajevski četnički odred pamtit će se po tri slike. Prva je slika fanatične vojne jedinice u rovovima Jevrejskog groblja. Druga je mračna silueta snajperiste koji vreba civile. A treća, možda i najupečatljivija, slika je ona iz marta 1996.: vojvoda koji nosi krst kroz oblake dima, dok ministar njegove vlade proglašava pobjedu nad spaljenim gradom.

Aleksić je umro u trenutku kada su se stari grijesi počeli vraćati - od istrage o "safariju" u Milanu do optužbi o prikrivanju Vučićeve ratne prošlosti. Odnio je tajne u grob, ali pustoš koju su ostavili on i njemu slični - od Bileće 1941. i 1992. do Grbavice 1996. - ostaje kao trajna opomena da ideologije zla ne umiru sa svojim izvršiteljima; one samo čekaju novu priliku, uvjerene da su, unatoč svemu, "pobjednici".