Crna Gora se početkom 2026. godine nalazi na osjetljivoj raskrsnici između deklarativne evropske efikasnosti i unutrašnjeg administrativnog širenja koje sve više poprima karakter institucionalne hipertrofije. Pod tim pojmom podrazumijeva se disproporcionalno uvećanje upravnog aparata bez jasnog dokaza da takvo širenje donosi proporcionalan rast efikasnosti.


foto: Predsjednik Skupštine A.Mandić sa Potpredsjednicima/ Mondo

Najnovija odluka o imenovanju približno stotinu novih sekretara, zamjenika ministara i pomoćnika u Vladinim resorima predstavlja više od kadrovske rotacije. Signalizira promjenu u načinu funkcionisanja sistema. Ovaj talas zapošljavanja pravda se potrebom za operativnim jačanjem kapaciteta pred tzv. završnicu pregovora sa Evropskom unijom. Međutim, kada se tom broju doda i proširenje sistematizacije u Skupštini Crne Gore za više od stotinu novih izvršilaca, dobija se slika države koja administrativnu snagu gradi horizontalnim širenjem, a ne dubinskom profesionalizacijom.

Ovakav trend dolazi u trenutku kada fiskalni okvir zahtijeva suprotan pristup. Budžet za 2026. godinu projektovan je na rekordnih 3,78 milijardi eura. Iako Vlada ističe realni rast od 3,2 odsto i pad inflacije ispod tri procenta, pred državom stoje ozbiljne obaveze. Tokom ove godine planirano je novo zaduženje od preko 700 miliona eura radi servisiranja postojećih dugova, dok 2027. dospijeva rekordnih 1,2 milijarde eura. U takvim okolnostima, povećanje broja visokih funkcionera direktno utiče na rast mase zarada u javnom sektoru i sužava prostor za kapitalne investicije, posebno u infrastrukturno zapostavljenim djelovima sjevera.

Ekonomski paradoks je očigledan. Država nastoji da pošalje poruku fiskalne stabilnosti međunarodnim kreditorima, dok istovremeno povećava administrativne troškove. Paralelno s tim, izmjene režima za nekretnine, kojima se prag za boravak po osnovu vlasništva podiže na 150.000 eura, imaju za cilj filtriranje investicija. Ipak, postoji rizik da takva mjera uspori građevinski sektor, koji je godinama bio jedan od glavnih generatora budžetskih prihoda.

Dodatnu složenost situaciji daju pravni i društveni potresi. Odluke Ustavnog suda kojima su suspendovane pojedine odredbe o radnim pravima otvorile su novu tenziju između Vlade, sindikata i poslodavaca. Dok jedni insistiraju na zaštiti stečenih prava, drugi zagovaraju fleksibilnije tržište rada kao preduslov za privlačenje kapitala. U takvom ambijentu, identitetske i simboličke teme ponovo dobijaju prostor u javnosti. Rasprave o praznicima, simbolima i istorijskom nasljeđu često potiskuju suštinska pitanja efikasnosti uprave i racionalnosti javne potrošnje.

Pred dvadesetu godišnjicu obnove nezavisnosti, ključno pitanje nije samo koliko će pregovaračkih poglavlja biti zatvoreno, već koliko su institucije sposobne da funkcionišu bez prekomjernog oslanjanja na partijske aranžmane. Evropska integracija ne podrazumijeva samo normativno usklađivanje, već i stvarnu profesionalizaciju i depolitizaciju javne uprave. Zatvaranje poglavlja može biti administrativni uspjeh, ali kvalitet života građana zavisi od primjene zakona i održivosti javnih finansija.
Rast administracije na centralnom nivou ima direktne posljedice po već zapušteni Južni dio Sandžaka. Svako povećanje mase zarada u javnom sektoru sužava prostor za kapitalne investicije, a upravo su infrastruktura, regionalni putevi, energetska stabilnost i podrška malim preduzećima ključni preduslovi razvoja sjevernih opština. Kada budžetski prioritet postane finansiranje novih funkcija i kabineta, manje sredstava ostaje za projekte koji bi dugoročno zadržali stanovništvo i otvorili nova radna mjesta.

Ovaj dio države se već godinama suočava sa depopulacijom, odlaskom mladih i slabom industrijskom bazom. Umjesto strateškog ulaganja u poljoprivredu, drvnu preradu, turizam i lokalnu infrastrukturu, fiskalni prostor se troši na održavanje administrativnog aparata koncentrisanog u Podgorici. Takva centralizacija dodatno produbljuje regionalne razlike i stvara osjećaj institucionalne udaljenosti između države i građana u ovom dijelu države.

Ako se budžetska politika ne usmjeri ka razvojnim projektima, već ostane fokusirana na tekuću potrošnju, Sandžak će nastaviti da stagnira. Evropske integracije mogu imati smisla za taj dio zemlje samo ako se pretoče u konkretne investicije, nova radna mjesta i održivu ekonomsku aktivnost, a ne u dalje administrativno širenje bez vidljivog efekta na terenu.

Crna Gora se danas suočava sa izborom između kvantitativnog širenja sistema i njegove funkcionalne konsolidacije. Ukoliko administrativni rast ne bude praćen mjerljivim povećanjem efikasnosti, rizik je da formalni napredak prema EU nadmaši stvarnu institucionalnu zrelost.