Svaki korak i svaki potez, potvrđuje bezobzirnost.
Pa recimo, prolazim neki dan pored kontejnera koji se nalazi pored hotela Neretva, kojeg još uvijek rade.
Pogađajte šta sam vidio?
Daske.
Ni manje ni više sa ekserima unutra i ostavljenim pored kontejnera.
Zar smo toliko bezobzirni da nas boli briga (kao društvo) da li će neko stati na taj ekser i dobiti sepsu ili neku drugu bolest?

Da su stručnjaci analizirali položaj dasaka, otkrili bi Bog zna šta još.
Ne odnosi se samo na daske, nego na svakodnevni život.
Zamislite, daske sa ekserima ostaviti pored kontejnera.
Evo šta da su trudnica ili dijete stali nogom?
Sve razumijem, i probleme sa smećem koje Mostar ima, ali da neko toliko ne vodi brigu o drugima, e to ne razumijem.
Tako isto i u životu, nonstop nas boli briga za nešto a vadimo se na zaboravljanje.

Priroda.
Istovare namještaj ili šut u ovo malo zelenila što imamo.
Totalno ih je briga, i još kažu šta ima veze.
Nonstop smo bezobzirni i prema prirodi i prema ljudima.
I čudimo se kada nam priroda krene da vraća, a novac za Jablanicu je Bog zna gdje završio.


Ali eto, takvi smo kakvi smo.
Svega u Božijoj bašti što se kaže.