Već sada tradicionalno barem jednom u mjesecu opadne fasada sa neke zgrade. Bilo da se radi o Sarajevu ili o drugim gradovima. Fasada opisuje stanje države. Bijedno i klimavo. Jedva se drži da ne padne, pa samo moli Boga da ne puhne vjetar da je odnese. Problem koji se već vrti unazad nekoliko godina. Neobnovljenje ruševine ili zgrade koje su malo zakrpljene poslije rata. Razlike nema. Pitanje je vremena kada će na nekoga pasti i povrijediti ga eventualno ubiti. U Mostaru recimo, na Glavnoj ulici ima mali milion ruševina. Svakodnevno ljudi u strahu prolaze i mole Boga da ne zapuše kako bi im nešto na glavu odletilo. Kako je moguće da država toliko ne mari? Pogotovo jer se radi o ruševinama na prometnoj cesti koje prijete svima. Nedo Bog zemljotres...

Huškanje u propast

Narod uveliko upozorava na opasnosti od ruševina i poziva na obnovu istih. No, nije sve na narodu, vlast mora sagledati situaciju. Tako smo se doveli da nam "ispred kuće" ruševina prijeti našoj djeci a ministri se pozivaju na pomoć Americi u požarima. Ruševina k'o ruševina. Mogu slobodno reći da pripada onome koji ju je porušio. Onaj koju je porušio teoretski nije prestao sa ubijanjem. I sada ubija, ali nešto tiše. Njegovo remek djelo je tu, stvorio ga je i sada mu služi da ubije ili ozlijedi neko dijete ili druge prolaznike.