Svake godine u Starom Gradu na otoku Hvaru održava se Farski simpozij filozofije koji oko sebe okupi zajednicu slobodnih mislilaca koja obogaćuje kritičko mišljenje o nizu različitih tema, a ove godine tema je bila Sloboda. Ovdje su se otvorila brojna pitanja, a jedno od njih je bilo kakvu slobodu žive djeca potlačenih društava?
Od pitanja šta je sloboda, preko toga može li nešto poput apsolutne slobode postojati, ovaj simpozij doveo nas je na konkretna pitanja o slobodi unutar kapitalističkog društva građanske epohe. Jedno od ovih konkretnih pitanja bilo je pitanje o slobodi potlačenih društava i jedne posebne skupine unutar njih - djece.
U ovo pitanje uveo nas je profesor dr. sc. Simon Ryle sa Filozofskog fakulteta Univerziteta u Splitu koji je svojom prezentacijom ''Cinema of oppressed children'' govorio o djeci teškog društvenog položaja o kojima svakodnevno slušamo, čiju bijedu svakodnevno vidimo, ali ništa radimo po pitanju našeg individualnog angažmana u društvenoj transformaciji kako bi se njihovo stradanje zaustavilo, a time i stradanje čitave zajednice. Simon diskusiju počinje pitanjem zašto ljudi biraju da budu neslobodni?
Simon objašnjava da ljudi vrlo često radije biraju neslobodna društva nego slobodna, obraćajući pažnju da su društva kao što je fašističko, nacističko, nacionalističko, imperijalističko, kolonijalno i sl. proizvod svjesnog biranja građana koji u njemu žive. Hitler je izabran voljom većine njemačkog naroda, bratoubilački rat u SFRJ 90-ih je pokrenut izborom građana da glasaju za nacionalne stranke. Ove ideološke matrice jasno vrše segregaciju između ljudi prema različitim osobinama koje ih razlikuju. Da se apsurdnost ove segregacije jasno saznaje leži u tome što nema nikakve razlike da ljude razdvojimo prema naciji, vjeri, boji kože ili prema bojama majice koju nose, frizuri koju imaju ili broju dlaka na malom prstu lijeve ruke. Koja je tačno razlika?
Druga dimenzija jesu ideologije slobode koje propagiraju jednakost, ravnopravnost, solidarnost, kooperativnost i sl. i Simon za primjer uzima marksizam kao izvorni konglomerat ideja o slobodi. Ipak, iako marksizam propagira slobodu, ljudi nisu izabrali marksizam nego su iskoristili njegovu estetiku kako bi nametnuli nove oblike neslobode poput političkog birokratizma naspram radničke demokratije (staljinizam). Simon pokušava da pronađe odgovor na ova pitanja, najprije zbog toga jer izbor režima koji dovode neslobodi za posljedicu ima dehumanizaciju drugih ljudi, pogotovo djece, pa ideologije poput zapadnih kolonijalnih, cionističkih i kod nas ustaško-četničkih, dovode do stradanja velikog broja najranjivije populacije.
Simon navodi Mastu Gabora koji smatra da se ovdje radi o jednom psihosocijalnom modelu odgovora na traumu u djetinjstvu. U djetinjstvu naviknuti smo na opresivne obrasce poslušnosti roditelja, roditeljskog nasilja, kao i u specifično jasno ideološko oblikovanje unutar obrazovnog sistema gdje se očekuje bespogovorno slušanje namjesto razmjene mišljenja. Ovo se dalje prenosi kroz život i transformiše se u specifične političke i ekonomske složenosti. Nove generacije upijaju i prenose toksične narative. Ali i sam odgajatelj biva odgajan, pa se postavlja pitanje koji su to konkretni uslovi u kojima se ovi narativi javljaju?
Simon nam neće dati jasan odgovor na ovo pitanje, ali će nam pokazati da ova dehumanizacija, instrumentalizacija i otuđenje dovode do fenomena poput Epstinovog ostrva, genocida u Gazi gdje je ubijeno preko 18 000 djece, od toga oko 1000 ispod jedne godine starosti, dječijih logora od strane ustaškog režima, ubijanja djece u Srebrenici, kao i djece Sarajeva i Prijedora od strane četnika VRS, pa sve do napuštene djece od strane roditelja što je jedna posebna dimenzija problema. Simon smatra da film može biti sredstvo podizanja svijesti o ovom problemu, te da se na ove događaje na taj način može čuvati sjećanje. Svako treba da bude izložen znanju o ovim strahotama kako bi u sebi ponovo probudio dimenziju ljudskosti i ono što trebamo nazvati bezrezervnom rezignacijom.
Naravno, oni koji su nosioci ovog terora prvo će ga negirati, a onda će ga pokušati sakriti, ali u sebi nikada neće probuditi dimenziju humanosti priznajući svoje zvjerstvo povlačeći se iz dinamike životnosti.
Profesor Simon nam je uzdrmao kavez učmalosti, ali na ova pitanja se mora odgovoriti revolucionarnim preobražajem društva. Mi živimo u epohi kada se veliča konkurentnost umjesto kooperacije, zavist i sabotaža umjesto solidarnosti, mržnja umjesto ljubavi, individualizam umjesto kolektivizma. Epoha kapitalizma je instrumentalizovala svaku dimenziju ljudskog bića i više nije ostalo nikakvog sistema vrijednosti sem - profit. U svijetu vlasti individualne samovolje, svijetu privatnog vlasništva, čovjek čovjeku postaje sredstvo za zadovoljenje vlastitih interesa, a ona druga dimenzija društvenosti od koje zavisi cjelokupna egzistencija biva ostavljena po strani. Kao što privatnik u radniku vidi sredstvo za proizvođenje vlastitog bogatstva tako i političar u narodu vidi sredstvo za ostvarenje vlastite vlasti, i svako drugi mu je neprijatelj. Baš otuda se stvara ideološka matrica od najviše strukture društva do one najniže kada prepreku svom vlastitom užitku morate ili fizički ukloniti ili obmanuti zarad svojih želja. I kada na to udari mač otuđenja, koji kao bolesno dijete izlazi iz utrobe privatne svojine, dobijete rat, genocid, mržnju, prostituciju, eksploataciju, silovanje i svaki drugi oblik nasilja čovjeka nad čovjekom.
Ne spominje Simon bez razloga marksizam kao ideju slobode. Iako Simon nije komunista on svojim duhom osjeća da je komunizam prirodno stanje čovjeka i da samo ova ideja može donijeti ljubav, zajedništvo, solidarnost, saradnju, mir i sreću svima jer su ovi ideali u interesu velikoj većini društva. Komunizam ne donosi slobodu tako što šalje oslobodioce nego postajući komunistom čovjek oslobađa samog sebe. Otuda ova društvena transformacija mora biti politička, socijalna, ekonomska, a posebno kulturološki univerzalna. Možda je baš ova dimenzija nedostajala Simonu da napravi jasan zaključak kao poziv na akciju i na žalost dok vrata svijeta ne otvori ovaj ''bauk'' svijet će se daviti u vlastitoj zatvorenosti.
Otuda nije riječ o tome da li ljudi nešto biraju ili ne nego pod kojim uslovima se formira njihova svijest o tome šta im se nudi da biraju. Marx objašnjava da su vladajuće misli jedne epohe misli vladajuće klase i u nedostatku jasne političke alternative ljudi će uvijek biti naivne žrtve propagande vladajuće klase. Dokaz tome su naše republike čiji su narodi bili žrtve nacionalističke propagande. I šta smo na kraju dobili? Ništa. Izgubili smo i ono što smo imali.
