Tragedija u dječijem svijetu čiji je ona samo posmatrač. Obezvlašćeno lice iz publike. Njena jedina opcija bilo je upravo ovo: PISMO. Pismena korekcija pognute kičme.

Prije tri dana, u uskim kanalićima javnosti, tamo gdje uši nisu obrasle voskom, a oči nemaju sloj masti na sebi, pojavila se informacija o jednom pismu. Radi se o pravom pismu, napisanom ručno na komadu papira, nije riječ o e-mailu, tvitu ili sms poruci u esejističkom stilu.

Varljivog majskog jutra u kojem se sunce i oblaci spotiču jedno o drugo, na službeni ulaz Osnovne škole Huso Hodžić u Tešnju ušla je nastavnica Arnela. Prva smjena, 7 sati i 15 minuta. Svi su nenaspavani i krase ih raskošni polukružni podočnjaci. Kome u životu treba dječija vriska ranom zorom? Ipak, Arnela je tu, kao i svakog drugog jutra, podneva, a često i večeri. Prosvjeta je poziv mnogo više nego što je posao, barem bi trebalo da bude tako. Ili se radi 24/7 ili se ne radi nikako. Zna Arnela, a znamo i mi koji je pratimo dok poluotvorenih usta naziva dobro jutro čistačicama na ulazu,a potom skreće ka zbornici, da ovo nije san njenih snova. Zapravo, više je noća mora. Horor mašte pretočen u javu. Rukom koja mahinalno bježi od tijela gura vrata zbornice, pritom izgovarajući tek drugo dobro jutro od još hiljadu dobrih jutara koje će izgovoriti tog istog jutra. Prvi čas počinje za petanestak minuta. Arnela kratkim pogledom na sat okačen o tanki ekser tik ispod plafona uviđa da nema mnogo vremena.

Još malo pa će započeti još jedna od mnogobrojnih sesija svakodnevne odvratnosti prosvjetnog rada koje je nekada željno iščekivala.

Nije Arnela tako davno išla u školu. U galeriji njenih sjećanja, kao u magli se naziru životareći isječci iz djetinjstva. Devet joj je godina. Ima plavu mašnu u kosi, a na nogama lepršave baletanke, koje izviruju ispod šarene haljinice za mamine princeze. Dok jezikom oblizuje gornju usnu, prstiju sklopljenih oko drvene olovke, u svesku zapisuje sljedeću rečenicu:

U školi smo svi prijatelji, (učiteljica strogim glasom naređuje zaaaarez) te ne smijemo vrijeđati druge učenike.

Tako je, misli se Arnela. Učiteljica je u pravu. Svi smo mi prijatelji. Kako je fino biti učiteljica, dječije - naivno zaključuje Arnela, dok sa olovkom među zubima iščekuje nastavak diktata.

Arnela je idalje u školi. Učionicu je zamjenila zbornicom. Na nogama ima bijele patike kupljene shopping karticom na rate, povrh istih mommy styled jeans farmerke sa blagim prorezom oko zglobova. Na pamučnu bijelu majicu prebacila je sako poštarski žute boje. Dok jezikom oblizuje zube osjeća ustajalost kafe, a prstiju skloplenjih oko hemijske olovke razmišlja o svojoj prvoj rečenici.

Tako je, misli se Arnela. U pravu sam. Svi smo mi plašljiva govna. Kako je samo odvratno biti nastavnica, razočarano zaključuje Arnela, dok nervozno vrteći olovku tjera mozak na razmišljanje.

Poštovani,

(započela je Arnela svoje pismo povlačeći onaj isti zarez o kojem je učiteljica govorila)

Obraćam vam se da prijavim učenike IV2 razreda za vrijeđanje, omalovažavanje i maltretiranje učenice Umihane H.

(Stala je. Ponovo klik i špic olovke se povlači u svoju duplju. Da li joj ovo treba u životu? Ispravljanje krivih, tešanjskih Drina. Jedan red pauze, pa nastavak.)

Naime, učenici svakodnevno vrijeđaju svoju drugaricu na osnovu njenog izgleda, društvenog statusa i ja kao nastavnica u ovoj školi to više ne mogu podnositi.

(Kako je samo divno raditi u školi.)

Oni učenici govore da je šugava, ne žele da stoje sa njom u redu, ne žele dotaknuti bilo šta što je ona dodirnula, a sve na nagovor učenika Ajanović Nijaza, Kovačević Ensara, Mehić Ibrahima i još nekih.

(Razmišlja o fenomenu prezimena koje je uvijek ispred imena u školi.)

Ostatak razreda (manjina) ne vrijeđa Umihanu ali svojom šutnjom, ismijavanjem podržavaju njeno maltretiranje.

("Djeca su ukras svijeta", Arnela je ove stihove nekada razdragano pjevušila u školskom horu.)

Učiteljica Majda i ja smo pokušale razgovarati sa njima, reagovale svaki put kada čujemo ili vidimo takvo ponašanje ali očito pomaka nema.

(Na kraju, Arnela je kao malo ko svjesna svoje nemoći.)

Molim vas da reagujete.

Ukoliko ne reagujete, ja ću morati ovakvu prijavu poslati nadležnim ustanovama kao što je Centar za socijalni rad.

S poštovanjem.

Kabadahije iz školske klupe

U svijetu postoji jedno carstvo

u njemu caruje drugarstvo

U njemu je sve lijepo u njemu je

sve nježno

U njemu se sve raduje!

A u tom carstvu postoje djeca i ona druga djeca. Djeca onih odabranih i djeca onih drugih, ostalih. Takva podjela na uberdjecu i djecu odavno postoji i u osnovnoj školi Huso Hodžić u Tešnju. Inače Husein Hodžić je bio narodni heroj iz Drugog svjetskog rata, partizan koji je ubijen 1942. godine u blizini Laktaša. Huso se sigurno, blatnjav i okrvavljen nije borio za zemlju u kojoj će jednog dana djeca biti zlostavljana. Plejada zlostavljača iz dana u dan je sve veća, od roditelja preko prosvjetnih radnika, pa sve do vršnjaka. U tom lancu ishrane najkrvoločnijima se čine upravo vršnjaci.

Modrice izmejnjaju boje pa se povuku, suza se obriše krajičkom rukava, a bol (makar onaj fizički) prođe uz poljubac i zagrljaj, ali traume ostaju. Porazno saznanje da te sistem čini drugačijim,a okolina kao takvog targetira, zbog niza faktora na koje ne možeš uticati. Materijalni status, politička (ne)aktivnost roditelja ili zdravstveno stanje. Šta uopšte djetetu znače ti pojmovi?


Umihanu, učenicu četvrtog razreda već duži vremenski period na razno - razne načine zlostavljaju njeni drugari iz klupe. Ti drugari su, kako je i nastavnica Arnela navela u pismu: Nijaz Ajanović, Kovačević Ensar, Mehić Ibrahim, te još neki čija imena nisu spomenuta. Kolovođe su označene, a upravo ti dječaci spadaju u grupu uberdjece, a evo i zašto.

Jer ja sam guzonjin sin

Otac desetogodišnjeg Nijaza je Dženan Ajanović, vlasnik milionske kompanije Inox Ajanović iz Tešnja.


Dženan je veliki dio svog djetinjstva proveo u izbjeglištvu, prvobitno u Hrvatskoj, a potom u Njemačkoj. Radio je mnoštvo fizički zahtjevnih poslova, pomažući majci u preživljavanju. Štedio je novac za kupovinu alata neophodnog u obradi metala, koji bi potom slao u Tešanj, gdje je zajedno sa ocem 2000. godine registrovao preduzeće Inox.

Porodična firma veoma brzo postaje konkurentna na domaćem, ali i na stranom tržištu metalnih prerađevina, a uz to dolaze i strane subvencije, među kojima se ističe pomoć Agencije za obnovu i razvoj njemačke vlade, kao i Swiss import promotion program švicarskog ministarstva ekonomije.


Inox Ajanović danas zapošljava preko 200 radnika sa godišnjim prihodom od nekoliko desetina miliona maraka.



Dženan Ajanović je do sada u medijima spominjan kao milioner koji živi bosanski san, a pod skute tog raskošnog epiteta vjerovatno se mogu sakriti roditeljska nesposobnost i bahatost, a vjerovatno i mnoštvo profitabilnih političkih konekcija, koje su za sada dobro ušuškane daleko od izmorenih očiju javnosti.

Slonovske su nam uši kada treba saslušati žalopojku o ratnom stradanju, životu u izbjeglištvu i napornom radu u domovini, ali onog trenutka kada se realnost zacrni, baterije našeg slušnog aparatića prestaju sa radom.


Drugi guzonjin sin, još guzatijeg oca jeste mali Ibrahim, sin doktora Jusufa Mehića.



Ovaj halal doktor je vrsni poznavalac medicine, islamske filozofije i političke teorije. Nevjerovatan nivo svestranosti čovjek postiže kada zanemari roditeljstvo. Doktor, vjernik, političar, otac, pa može li bolje ili ipak gore.


Dr. Mehić izuzetno dobro kotira i u naučnim krugovima, naročito kada se radi o ugošćavanju doktora iz turskih privatnih klinika, a čiji je redovni domaćin u svojstvu člana Upravnog odbora Opšte bolnice Tešanj. Da mu ne manjka ni već ranije spomenutog političkog talenta govori i činjenica da je kao član Narodnog evropskog saveza (NES) prije tri godine bio kandidat za Parlamentarnu skupštinu Bosne i Hercegovine. Tada je bio nosilac liste, a problem nije predstavljalo njegovo prelijetanje iz SBB-a u NES. Ipak, nije osvojio dovoljan broj glasova.



Bogate biografije siromašnih očeva.

Danju direktor, noću političar

Figura Almira Brke, direktora JU OŠ Huso Hodžić jasno stavlja do znanja da nije sve u roditeljima i djeci, nešto (mnogo) je i do škole.




Ako je dr. Jusuf Mehić svestrana ličnost onda je Almir Brka mjerna jedinica za svestranost, a uz to i referentna vrijednost na skali sveopšte propasti.

Drug Almir, jer drugarstvo nije samo školsko, već i političko, naročito kada ste član SDP-a, radne dane provodi u kancelariji direktora, a obnoć vezuje crvenu kravatu i igra se politike. Uz sve obaveze Almir je stigao i da se kandiduje na prošlim opštim izborima za mjesto zastupnika u federalnom parlamentu, a na sve to drug Brka je i nastavnik biologije po struci.


Predivno! Osobe sa ovakvim žitijama čine ključ napretka Bosne i Hercegovine, naročito kada se pokaže da im nije strano ni drugovanje ispod stola, kao ni drugarsko okretanje glave kada zatreba.

Drug direktor nije naučio lekciju, pa je gradivo nažalost moralo da se ponovi, jer slučaj djevojčice Umihane nije ni prvi,a zasigurno ni posljednji akt vršnjačkog nasilja u OŠ Huso Hodžić.

Prvi, drugi i ko zna koji put

Oktobar. 2024. godina na izmaku. Mustafa se uveliko raduje raspustu koji će početi za malo manje od tri mjeseca. Svaki trenutak u školi pretvorio se iščekivanje. Raspust je sve o čemu Mustafa želi da misli.

Ipak, tog 23. oktobarskog dana, škola će za Mustafu postati golgota. Učionica će se naprasno pretvoriti u mučionicu. Na velikom odmoru oko 10 časova izjutra njegovi do tada drugari počeli su da ga tuku. Ščepali su ga za vrat, potom bacili na pod,a onda sinergično počeli da ga šutiraju po glavi, nogama i stomaku. Zgrčen od bola, sklupčan u fetusni položaj Mustafa se pitao samo jedno: Zašto?

Mustafa je hospitalizovan zbog zadobijenih tjelesnih povreda. U nalazu specijaliste stoji da se radi o traumama glave, stomaka i donjih ekstremiteta, što sigurn nisu posljedice bezazlene dječačke kavge, već teških oblika nasilja.

Drug Brka tada je izjavio:
Škola je izvršila sve neophodne radnje.

Upravo zahvaljujući izvršavanju svih neophodnih radnji, kako od strane škole, tako i policije, do dana današnjeg za premlaćivanje malog Mustafe još niko nije kažnjen. Haris Hundur, Mustafin otac, otpočeo je pravnu borbu, fight sa vjetrenjačama. Pravda je svugdje spora, ali dostižna, samo je u BiH invalidna i skoro nedostižna.

Budućnost tešanjske prosvjete leži u odličnim, drugarskim rukama.

Gdje smo tu mi?

Stavite prst na čelo i dobro se zapitajte kada ste i da li ste uopšte, ikada pročitali ili pogledali bilo kakav sadržaj o vršnjačkom nasilju u Tešnju.

Uz nekolikoh kratkih priloga u dnevniku i jednom tekstu na lokalnom, tešanjskom portalu, ništa detaljnije nije objavljeno o nasilju nad Mustafom Hundurom, a tekst koji upravo čitate prvi je i za sada jedini objavljen o torturi koju prolazi Umihana H.

Gdje smo tu mi? Patriote, kritičari, oplakivači sudbina, poslanici iza TV ekrana, glasači, poreski obveznici, građani?
Zašto ignorišemo sopstvenu propast?

Ova škola nije jedna i jedina u jednoj i jedinoj. Skoro svaka je ovakva. U svakoj imamo guzonjine sinove, Umihane i Mustafe. Škola revnosno podučava evolutivnoj hijerarhiji i ustaljenom pravilu jačeg. Nema više odlikaša, kampanjaca i padavičara, ostaju nam samo žrtve, nasilnici i posmatrači.

Djeca su ukras svijetaaaaaa......