Ponekad pomislim da sam možda (ne nego sigurno) „drugačija“. Dok oko mene ljudi sjede u salama, čekajući da ih tuđa rečenica pogura preko ivice vlastite lijenosti, ja se osjećam kao stranac u ritualu koji nikad nisam razumjela. Motivacijski govori… te glasne, napuhane parole koje obećavaju životni preokret za cijenu jedne ulaznice i malo vjere.

Gledam ljude kako klimaju glavom, kao da svaka izgovorena riječ otključava tajnu postojanja. A meni se u glavi vrti jedna misao: Zar smo zaista došli do toga da nam neko mora reći da ustanemo i krenemo dalje? Zar to ne bi trebalo biti urođeno, tiho, naše?

Možda se većini sviđa ta pozornica, ta kolektivna iluzija da se promjena može „pokupiti“ kao suvenir nakon predavanja. Meni ne. Meni se čini da stvarna snaga raste u tišini, u danima kada nema aplauza, kada te niko ne tapše po ramenu i kada se ustaneš jer si odlučio, ne zato što ti je neko to glasno naredio s bine.

Pa ako to znači da sam drugačija, neka bude. Bar znam da me pokreće nešto stvarno, a ne tuđi megafon umotan u motivacijske fraze koje se raspu na prvoj kiši.