Opet isto. Novi dan. Novo jutro. Nova žrtva. Kao da nam je postalo svejedno više pa nas iznenađuju ovakve vijesti. Svaki put smo u šoku nakon tragičnog događaja.

Nažalost još jedan život je unakažen i uništen. Više ga nema, a moglo je biti. Prijavljivano je više puta i NIŠTA. Dobio je i dozvolu za pištolj te isti i uzeo. Prozivao je javno žene i opet niko ništa. Do kada?

Gdje smo zaglavili u brojnim procesima kao društvo? Gdje je spas za djevojke,majke,sestre? Koliko puta trebamo opominjati prije još jednog slučaja? Šta se treba desiti da neko nešto poduzme po tom pitanju?

U svim religijama se spominju prvi čovjek i prva žena. Spominje se i taj međusobni sklad između njih koji bi trebao da postoji,ali ga nažalost nema. Kako onda tu praktikujemo vjeru ako dižemo kao društvo ruke na žene?

Ubistvo jedne žene od strane muškog roda je poraz tog istog roda koji ju je ubio. Prvo ovih što nisu pomogli da se spasi žena a onda i ovih što su to učinili.

Sve su to "pioniri" koji su učeni "da je muškarac glava kuće" i "da je ženi mjesto u kuhinji". Žena je ta koja rađa,čisti i uređuje kuću. Ona nema život niti joj treba živjeti - rekli bi monstrumi.

Monstrum samo čeka tu jednu iskru,kupi u sebi i uhvati se na ženi da iskali bijes. Toliko je slab,jadan i očajan da ne može lijepo popričati o svemu,nego se našao udarati i ubijati. FUJ, sve do jednog.

U njihovom malom mozgu ništa nema,samo sadizam i gledanje kako drugi pati. Ovaj put je to njegova žena. Svaki put je zaslužila po njemu i uvijek ima razlog.

A ona jadna šuti i ne govori. Sama pati u sobi,iako zna šta ju čeka. Moderno robstvo u režiji "modernih" muškaraca.

Kako smo dopustili da se to dešava?

Na njihovu žalost,a veliku sreću ostatka svijeta, ženi je mjesto u svakodnevnom društvu. Žena je politika,učitelj,majka,sestra,kćerka i ono najvažnije ŽENA.

Žena nije predmet kojim se neko koristi tek tako. Ona je od krvi i mesa,kao i svi mi.

Još davno smo u školama učili da je cvijeće ukras bašte, u tom pogledu,žene su ukras cijelog svijeta.

U jesen gubimo lišće,cvijeće pojedino se suši,ali imamo žene da sijaju.

Imamo majke,sestre,kćerke..i ne samo to.. Imamo LAVICE.

Nemojmo dopustiti da se ovo više događa,da tek čujemo za njihov vapaj kada se desi ovakva situacija. Reagujmo na vrijeme. Poduzmimo nešto i pričajmo o istom.

Komentari ispod vijesti o smrti su tragični. Mnoge žene hvale monstruma,muškarci također. To su isti oni muškarci koji bi počinili isto da mogu. Ljudi bez gram mozga.

Ubrzo će Zmajevi na teren u Austriji,hoćemo li dopustiti da nam ta vijest bude preča od ubistva sugrađanke? Past će u zaborav i ovo,baš kao i svaka druga nevina žrtva. Nažalost je tako, a možemo izbjeći to. Pričajmo o tome. Mostaru moj, pričaj o ovome jer ako će iko to ćeš ti. Od Musale do Rondoa..