Puč 27. marta 1941. bio je vojni prevrat u Kraljevini Jugoslaviji kojim je grupa prozapadno orijentisanih oficira zbacila namjesništvo kneza Pavla i vladu Cvetković–Maček, nakon što je država pristupila fašističkom bloku. Vlast je predata maloljetnom kralju Petru II, a novu vladu formirao je general Dušan Simović. Ali, puč nije stao na političkoj izmjeni Kraljevine Jugoslavije, iako se očekivalo da će samo to i biti rezultat. Puč je probudio cjelokupno političko i socijalno nezadovoljstvo naroda, pa su tako širom zemlje održane demonstracije protiv fašističkog terora i nacionalne netrpeljivosti, kao i protiv domaće antidemokratske kraljevske vlasti koja je zabranjivala rad opozicionih građanskih partija, posebno Komunističke partije. Protesti su održani u Beogradu, Ljubljani, Skoplju, Zagrebu, Splitu, Sarajevu, Mostaru, Nikšiću i brojnim drugim gradovima i bili su multietničkog karaktera. Interesantno je da su u Splitu izbili i fizički sukobi sa pristalicama ustaškog pokreta i drugih desničarskih skupina.

Ipak, nova vlada nije sasvim raskinula savez sa nacistima. Ona je polovičnim mjerama balansiranjem između nacističke Njemačke, fašističke Italije, Velike Britanije i SSSR-a pokušala naći oportunističko središnje tlo, najviše zbog svoje slabosti. Ona je Hitleru upućivala izraze lojalnosti govoreći da postupak pristupanju Jugoslavije fašističkom savezu još stoji na snazi, a sa SSSR-om je pokrenula pregovore o sporazumima prijateljstva i uzajamnoj pomoći. Ovo balansiranje između fašističkog i antifašističkog svijeta nije urodilo plodom.

U Rezoluciji Pete zemaljske konferencije KPJ istaknuto je da se bliži novi imperijalistički rat koji dovodi u pitanje opstanak brojnih naroda i država, pa je otuda zaključeno da je neophodno revolucionarno organizovanje koje će ove sukobe trajno zaustaviti. Istaknuto je da pritisak nacizma na Jugoslaviju sve više jača, a unutrašnja politika Jugoslavije sve više ide na ruku osvajačkim težnjama Njemačke i Italije što dovodi u pitanje nezavisnost naših naroda. Sa druge strane status drugih nesrpskih naroda u Jugoslaviji nije dobar, najviše zbog toga jer se ti narodi smatraju građanima drugog reda, pa otuda vanjske političke krize produbljuju i unutrašnje što bi dovelo do cijepanja zajedničke zemlje. Prema ovim ocjenama Rezolucije utvrđena su dva pravca u kojima će se politika komunističke partije kretati:

• odlučna borba za odbranu nezavisnosti Jugoslavije i
• mobilizacija narodnih masa u borbi za ostvarivanje širokog programa demokratizacije.

Ovo je podrazumijevalo pretvaranje kraljevine u demokratsku republiku koja će biti zasnovana na radničkoj demokratiji, ravnopravnosti naroda i društvenoj jednakosti.

Pod ovom platformom okupili su se najširi slojevi naroda Jugoslavije i izašli na ulice odmah čim su čuli da se puč desio. Sa sloganima ''Bolje rat nego pakt!'' i ''Bolje grob nego rob!'' narodi Jugoslavije su jasno rekli da ne žele imati nikakvog učešća u sprovođenju zločinačkih imperijalističkih namjera fašističke ideologije. Komunisti su tražili više od izmjene političke vlasti koja je za široke mase naroda nastavila da vrši isti antidemokratski teror kao i kolaboracionisti Njemačke i Italije. Tome je u velikoj mjeri doprinio i Ujedinjeni radnički sindikalni savez Jugoslavije kog je organizovala Komunistička partija Jugoslavije, a koji je krajem 1940. godine imao preko 150 000 članova. Pritom, većina omladine bila je okupljena oko SKOJ-a koji je imao veliki uticaj na kulturne, prosvjetne, sportske i druge organizacije, a krajem 1940. godine brojao je preko 30 000 aktivnih članova.

Interesantan podatak je da je poziv na rušenje izdajničke vlade prvo napravio Centralni komitet KPJ 01. marta 1941. godine proglasom ''Protiv kapitulacije - za pakt o uzajamnoj pomoći sa Sovjetskim Savezom'' obraćajući se tako radnicima, seljacima, progresivnim građanima i vojnicima. Tako u proglasu stoji da ''narodi Jugoslavije ne smiju dopustiti da budu oruđe za međusobno obračunavanje dvaju imperijalističkih razbojnika, niti da porobljivači od Jugoslavije prave odskočnu dasku za napad na SSSR.'' Prve demonstracije prije samog puča održane su u Kragujevcu 24. marta 1941. godine na inicijativu KPJ.

Predviđanja KPJ su se pokazali tačnima - nakon što sporazum sa fašistima nije potpisan uslijedila je invazija. Tako je započeo aprilski rat koji je trajao svega nekoliko dana, vojska Kraljevine Jugoslavije bila je apsolutno razorena, a tako i kraljevina. Kralj je pobjegao sa državnim zlatom, u Sloveniji ban Natlačen je stvorio savez Narodni svet sa ''samostalnom'' Slovenijom pod protektoratom Trećeg Rajha, a potpredsjednik jugoslovenske vlade Maček je prešao u Zagreb dočekujući fašiste i proglašenje stvaranja velikohrvatske ustaške Nezavisne Države Hrvatske. Profašističke snage javile su se u Makedoniji, Crnoj Gori, Kosovu i Metohiji koje su dočekale nove okupatorske vlasti, a Jugoslovenska vojska u otadžbini (četnici) koji su do kraja 1941. godine pokušali voditi sukobe sa okupatorom u cilju čuvanja Kraljevine Jugoslavije i velikosrpskog položaja ubrzo su u Divcima potpisali sporazum o saradnji sa nacistima zbog jačanja komunističkog političkog uticaja u narodu.

Jedina zaštitnička i oslobodilačka sila bila je Komunistička partija Jugoslavije. Njene riječi bile su:''Ne klonite duhom ni onda ako u toj borbi privremeno i podlegnete, jer će se iz ovog krvavog imperijalističkog pokolja rađati novi svijet, brisat će se za uvijek korijeni imperijalističkih ratova i nacionalnog porobljavanja. Stvorit će se na istinskoj nezavisnosti svih naroda Jugoslavije slobodna bratska zajednica.'' Tako su počele pripreme za ustanak koji je bio dvojak. On je uključivao:

• borbu protiv okupatora i domaćih nacionalističkih snaga koje su cijepale zemlju u svoju korist i
• ostvarenje ideja društvene demokratizacije sprovođenjem socijalističke politike radničkog upravljanja i ravnopravnosti naroda u djelo.

Komunisti će u ovoj borbi uspjeti i dijelom će ostvariti svoje ideale koji su, krajem prošlog vijeka, razoreni u istoj nacionalističkoj proimperijalističkoj pljački kakva je spriječena 45 godina ranije. Ideologija nacionalizma i fašizma koja nije skroz ugušena krajem Drugog svjetskog rata preživjela je do 1990-ih godina kada se u potpunosti ispoljila tako što je 200 000 ljudi gurnula u smrt. Istorijska borba protiv fašizma, nacizma, nacionalizma i svih srodnih ideologija ovog tipa, da bi bila uspješna, mora podrazumijevati borbu za ravnopravnost naroda, za društvenu jednakost svih pojedinaca i demokratsko uređenje cjelokupnog političkog i ekonomskog sistema.