Kad’ društvo postane dio sistema.

Pokušavam da shvatim kada i gdje, svi zajedno, okrenusmo glavu. Kada i gdje osjećaj i empatiju zamijenismo za koristoljublje i hladnokrvnost. Kako smo izgubili sluh i navukli koprenu na oči koje su rođene da gledaju sasvim drugačije. I drugo.

I znam ... desilo se u onom momentu u kojem su nam društveni normativi počeli živjeti kroz virtuelni svijet, kada su nam displeji postali oči, a slušalice uši. Onda, kada smo, okruženi nikada većim „ljepotama“, gledali nikada više ružnijih i bolnijih slika i prizora. Gledali, a nismo vidjeli. Desilo se kada smo postali dio sistema, kada smo mi postali sistem! Onaj protiv kojega smo se svi borili i protiv kojega i dan danas imamo samo negativno za prokomentarisati. Pobogu, pa naravno da uvijek imamo nešto za „dodati“, jer svi smo mi vrsni tumači i filozofi. Okej, podrazumijeva se, opet u ovom istom virtuelnom svijetu, gdje svi imamo sve i jednu diplomu, pa onu nečiju stvarnu, realnu i ne uzimamo kao priznatu, bitnu, potkovanu. Jer, „baš će on/a meni pametovati“...

I smatrajući sve tako olako i usputno, u ringu zvanom „kako protiv sistema“, ne da izgubismo, već jednostavno predadosmo borbu, zato što mi nemamo vremena za istinske stvari, zato što mi moramo pohitjeti prema svemu što nam taj isti sistem nudi i servira kao lijepo i urbano. I sa jakom aspiracijom da i mi postanemo isti takvi, savismo kičme, prihvatismo fiktivno za realno i priklonismo se. Da, onome što nije u našim korijenima, u našoj krvi i, nadam se, ni u našim srcima. Jer jednostavno ne želim da povjerujem da i srca postadoše hrsuzna i ohola, da i ono najbitnije što kuca negdje u njedrima ne postade samo još jedna kreacija umjetne inteligencije, jer kada može sve, zašto ne bi i to moglo!? Zar ne? Zašto bismo radili bilo šta iskreno i srcem, postepeno i samostalno, kada nam olakšica stoji na svakom koraku? Pa kad’ mogu svi, zašto ne bismo i mi?

Stavismo povez na usta i empatiji i ljubaznosti koje, po rođenju, žive u nama, ugušismo i posljednji damar koji je kucao za druge, u želji da ih sasluša i na bilo koji način olakša, makar jednu borbu u ovoj surovoj realnosti. Sve sa jednim ciljem, biti dio mase. I eto, uglavnom, nam se ispuniše želje, jer svojom šutnjom i gašenjem onoga velikog i iskrenog, lijepog i čistog u sebi, počesmo postajati dio svega što u suštini nismo mi. Svi postajemo sistem gdje umijeće govora zamijenismo djelima, koja opet činimo usput i nesvjesno, bivajući dio sve i jednog nedjela koje se radi oko nas. Međutim, potrebna su nam, jer senzacija i reklama, marketing i naslov, lajk i dislajk su sve ono sa čime počinjemo, ali i završavamo svaki dan.

I ostat ćemo tamo duboko, u tami, do koje nijedno svjetlo ne može doprijeti osim ako se, konačno, ne sjetimo da otvorimo ruke i oslobodimo prste da ih upalimo, ali i ne vratimo se sebi i ne pustimo to svoje ja da živi i na površini, a ne samo u dubini nas. Jer šta će ko reći, već odavno nije bitno. Jer, svidjeti se svima, nikada nije bilo ni moguće, a odavno prestade biti i trend i cilj, pa i onima najupornijima.

Stoga, oslobodimo ono svoje najljepše, ponovo podignimo krila svojoj ljudskosti i humanosti, koje čekajući, gube na snazi, ali i navici i osvježimo svoja srca za bolje društvo čiji dio smo i sami mi.