Naučeni smo da slegnemo ramenima i kažemo „nema veze“. Da prećutimo nepravdu, potisnemo bijes i nastavimo dalje, kao da nas se ništa ne tiče. A tiče nas se. Jer bilo je — i još uvijek ima — onih trenutaka koji zaslužuju da ih ne zaboravimo.
U ovoj zemlji smo naučeni da ne pitamo previše. Da ne tražimo pravdu, da ne insistiramo na istini. Da slegnemo ramenima i pređemo dalje. Tako smo odrasli. Tako živimo. "Nema veze" — mantra svakodnevnog odustajanja, svakodnevnog gutanja knedle.
Nema veze što plata kasni — ionako će leći jednog dana, valjda prije nego što stigne opomena za struju. Nema veze što bolnica nema lijek, a apoteka ima cijene koje bole više od bolesti. Nema veze što dijete uči u razredu s urušenim plafonom, jer učiteljica još uvijek ima srce. Nema veze što nema veze. Samo da ne talasamo. Samo da prođe dan, sedmica, godina.
A bilo je. Bilo je vremena kad su ljudi vjerovali u promjenu. Kad su dizali transparente, a ne ruke. Kad se nije šaptalo nego uzvikivalo. Bilo je nade u očima onih koji su stajali na trgovima, i kiša ih nije tjerala. Bilo je riječi koje su nosile težinu. Obećanja koja su nas okupljala, nisu dijelila. Bilo je pobuna. Ideja. Planova. Bilo je glasova koji su se čuli.
Sada — šutimo. Istrenirani da preživljavamo. Naučeni da ne pitamo koliko vrijedi naše vrijeme, jer znamo da će nam reći: "Budi zahvalan što uopšte imaš posao." Zaposleni na ugovor od tri mjeseca, bez slobode da kažu „ne“, bez prava da planiraju život, dijete, kredit. Studenti koji uče napamet jer znaju da diploma nije put, nego prepreka, ako nemaš broj telefona od nekoga ko zna nekoga. Majke koje ne prijavljuju nasilje jer znaju da će, kad se policija vrati, ostati same s istim tim nasilnikom. Nema veze, kažu. Proći će.
Nema veze što odlaze najbolji. Nema veze što biraju Dubai, a ne Doboj. Berlin, a ne Banja Luku. Niko ih ne ispraća, svi ih razumiju. Ovdje se ni snovi više ne zadržavaju dugo. Kažu: "Ovdje ionako nema ništa za nas." A bilo je. Bilo je snova o nečemu većem, pravednijem, svrsishodnijem. Bilo je pokušaja, proba, ljudi koji nisu imali stranku, ali su imali stav.
A sada — samo da nas niko ništa ne pita. Samo da ne bude gore. Samo da neko ne primijeti da se povlačimo, tiho, bez buke. Jer i to je postalo luksuz — imati snagu da se pobuniš.
Ovaj tekst nije pokušaj da okrivim. Ni da moralizujem. Ovo je samo zapis iz zemlje u kojoj se naučilo šutjeti. Gdje se na pitanje „šta ima?“ odgovara sa: „Ma ništa, znaš kako je.“ Gdje se glave savijaju niže od računa. Gdje se čeka bolji dan kao da je voz koji kasni, ali ga niko nije ni najavio.
I eto, nema veze.
A sve je bilo. I još uvijek jeste — samo skriveno. Po ladicama, po sjećanjima, po tišini.
