U Hanauu, mirnom njemačkom gradu koji je za mnoge bio samo još jedna tačka na karti, 19. februar 2020. pretvorio se u noć koja je slomila devet porodica, i uništila živote .

Među ubijenima bio je i dvadesetdvogodišnji Hamza Kurtović, mladić rođen u Njemačkoj, ubijen samo zato što je bio musliman, zato što je nosio ime koje je nekome smetalo.

I dok se grad kasnije punio muralima i plakatima sa njegovim likom, porodica Kurtović preživljavala je najgoru moguću noć za jednog roditelja.

Sve je izgledalo kao obična večer.Te večeri, Hamza i njegov brat dogovorili su se da se nađu u Arena Baru. Hamza tamo gotovo nikad nije izlazio. Ta noć bila je izuzetak, jedan od onih malih skretanja u svakodnevici koja kasnije postanu razlog bezbrojnih “šta bi bilo kad bi bilo”.

U tom trenutku, nekoliko minuta od stana porodice Kurtović, desila se pucnjava. Ajla Kurtović, Hamzina sestra, prva je čula šta se dogodilo i nazvala roditelje da pita jesu li svi dobro. Niko još nije znao da će to biti poziv koji otvara vrata noćne more.

Otac, Armin Kurtović, pokušao je ostati smiren. Rekao je da će odmah provjeriti gdje su sinovi. Zvao je jedno po jedno dijete. Prva dva sina su se javila.Jedino se Hamza nije javljao.

Armin se odmah spremio i otišao prema Arena Baru. Pred ulazom je stajao policajac. Armin mu je opisao Hamzu, rekao šta je nosio, pitao je li ga vidio, je li možda unutra, je li povrijeđen.Policajac je kratko odgovorio:“Hamza nije tu.”Armin se vratio kući, ali nemir nije prestajao. Porodica je sjela u auto i krenula u obilazak bolnica, jednu po jednu.

Pokušavali su dobiti informaciju gdje je Hamza. Policija im nije mogla reći ništa.

Šta se zapravo desilo te noći?

Ubica, živio je u blizini i Hamzinog stana i bara. Te večeri krenuo je u krvavi pohod. Prvo je iz auta ubio osobu ispred Arena Bara. Zatim je ušao unutra.

Gosti u baru su u prvim trenucima mislili da su u pitanju petarde. Sve dok prvi ljudi nisu pali.Više ljudi je ranjeno, a devet ljudi sa migrantskom prošlošću ubijeno. Među njima i Hamza.

Poslije toga, ubica je otišao kući, ubio svoju majku pa sebe. Jedan zločin zatvorio je drugi.Kada je policija stigla, hitna pomoć je pokušala spasiti ranjene, ali nikome nisu dali da napusti mjesto zločina dok se ne izvrši uviđaj.

Hamza je imao samo 22 godine. Bio je mladić koji je tek počinjao da živi. A neko je smatrao da njegovo ime čini njegov život manje vrijednim. Grad se pretvorio u spomenik.

Danas, cijeli Hanau nosi tragove te noći.Slike žrtava nalaze se na ulicama, muralima, zidovima. Hamzina slika stoji među njima.

Grad ne želi da ga zaboravi. A ni njegova porodica, ni ljudi koji znaju šta je mržnja napravila toj noći, to ne smiju dopustiti.