U Sarajevu je jučer održan prvi regionalni Plenum novinara. Uspješno održana konferencija koja je trajala više od pola dana, a na kraju je svima bilo žao što je kraj. Panelisti su toliko lijepih i onih manje lijepih događaja podijelili sa gostima, da se jasno stvori slika o pozivu novinara, a da nije predrasuda ili osuda. Cilj nije bio da se mladi i budući novinari predosmisle oko struke, nego da im iskusni i vrsni novinari pomognu, daju savjete i vjetar u leđa. To je bila prva konferencija tih okvira ikada do sada i samo nakon godinu postojanja platforme Plenum, što je zaista za svaku pohvalu.

Govorili su o iskustvu, poredili novinarstvo od prije nekoliko godina, pa i decenija i sadašnju situaciju. Otvoreno pričali na kakve su sve prepreke nailazili ali ipak na kraju uspjeli da te prepreke ostanu iza njih i postanu jedan više pređen cilj. Toliko usmenih, pismenih i fizičkih prijetnji su doživjeli, preživjeli i još uvijek tome nije došao kraj. I sve sami, bez zaštite jer (ne)sistem to ne dozvoljava. Podrška porodice, prijatelja i drugih novinara jeste pohvalna i poželjna, ali zasigurno ne i dovoljna.

Pravi novinar nije neko ko samo nešto objavi, prepiše, preuzme… Novinar, posebno istrazivač, je onaj koji znanje, vrijeme i posljednji atom snage daje da dođe do istine, činjenica i tek onda objavi. A potrebni su izvori, načini da se to uspije do kraja i kako treba. A gdje je povjerenje koje treba izgraditi i zaslužiti? A gdje breme koje kasnije nose jer neće i ne žele odati i otkriti izvore? To je ljudskost, zahvalnost, profesionalnost i golema hrabrost. Valja sve to imati i tako živjeti.

Jasno je da se ovo tiče težih “slučajeva” i tema koje itekako mogu imati posljedice, ali evo, jučer smo imali priliku da lično upoznamo, čujemo, saznamo i uvjerimo se da biti novinar zaista nije lagan i bezbijedan poziv, posao, ljubav…

Neke prijetnje su prijavili, ali većinu ne. Bili su pod pritiscima, ali izvore nisu izdali. Bili ismijavani i nazivani lažovima i drugim pogrdnim imenima, dok se njihova objava, priča nije dokazala kao itekako tačna - ali trebalo je mjesecima ili duže sve to preživljavati. Mi vidimo, čujemo i pročitamo nešto i mislimo to je to, neko samo pustio u javnost. Ustvari, iza toga stoji jako mnogo vremena, borbe, straha i ne odustajanja, posebno kada su u pitanju političke malverzacije, kriminal i sve usko povezano s tim - čega je zaista mnogo.

Briga za sebe i porodicu uvijek je tu. Strah se nikada ne može iskorijeniti ali nekako nauče da žive s tim, jer znaju da je pravi put saznati istinu i prenijeti je. A ne biti anoniman. Lijep je osjećaj nama kada se nešto otkrije, razjasni, utvrdi, ali mi posvetimo par minuta da o tome nešto pročitamo ili odgledamo, a novinar istrazivač… I ne slutimo šta sve dožive i prežive do samog ishoda.

Bili muškarci ili žene, neophodno je da imaju zaštitu i kome da se obrate ali ne samo radi protokola i onako, reda radi. Ako oni rizikuju sve, a najvrijednije od svega je sopstveni život, onda najmanje zaslužuju da imaju neki vid sigurnosti. Često kažemo da im niko nije kriv jer su sami izabrali taj posao i imaju platu za to. Tačno, ali od tog posla svi imamo koristi. Niko ne razmišlja o njima dok su direktno suočeni sa ranjenicima i žrtvama rata ispred sebe, sa oružjem uz prijetnje ispred lica, sa rukama napadača oko svog vrata…. Jer nekome ne odgovara kako rade - iskreno, pošteno i časno. Mnogi bi trebali, ali nemaju načina i vremena, da redovno posjete psihologa, da znaju da imaju gdje i kome da se obrate i budu zaštićeni, da se izbore za svoja prava… Ali “sistem”, zakoni, pravila - ili si tu sa se krše, prilagode ili jednostavno čine nelogičan začaran/zavaran krug od kojeg nema koristi.

Nijedna profesija nije lagana, ali istraživačko novinartvo je uvijek puno rizika, raznih. Cijenimo novinare i ne vodimo se time da su sami to birali. Izabrali jesu ali na kraju, najmanje koristi imaju sami oni. Mnogo toga dođe do javnosti upravo zahvaljujući njima, ali mi nemam posljedice niti teret.

Hvala Plenumu koji je donio odlične priče izvrsnih novinara iz regije koji su samom potvrdom dolaska odali poštovanje. Iz BiH bili su Semir Sejfović i Avdo Avdić, iz Hrvatske Melita Vrsaljko i Boris Brezo, iz Crne Gore Danica Nikolić i Svetlana Đokić, te iz Srbije Željko Veljković. Korisno je bilo slušati svakog od njih i uvjeriti se kako su se svi osjećali prijatno. Emela Burdžović, nažalost je bila spriječena da dođe, ali vjerujemo da će biti prilike da nam podijeli svoja iskustva i savjete.