April je započeo odlično, iskren da Vam budem.
Provođenje vremena sa najboljim prijateljem je otvorilo pozitivna vrata ovog aprila.
"Ne igraj na Engleze" i on kao Bule, probudili su u meni osjećaj sreće jer je neko konačno uspio, poslije su se nizale uspješne reprize predstave.
Ono što volim kod njega je da se ne mijenja, ma kakve pare da igraju ulogu, moj Aljoša je uvijek isti.
Prvi veći problem i prvo kolebanje, dvadesetak dana nakon toga vidim da sam izabrao odlično.
Nedugo zatim dolazi i NatCo, moja druga nacionalna konferencija.
Sreća je iz mene izbijala na sve strane, što zbog upoznavanja novih ljudi, što zbog zajedničkog vremena sa mojim slatkim EBjem.
Tri dana radosti, učenja i suza bila su povod da shvatim da je nacionalna konferencija samo kruna svega što radimo u Mostaru.
A dobio sam i poklon od kolegice iz Turske, što mi je dalo veću motivaciju i putokaz koliku moć imamo kao ajsekeri.

Aprilska strana fakulteta je ostala ista, još uvijek ga želim napustiti bez sekunde dvomišljenja.
Jednostavno ne mogu, što zbog (ne)ljudi, što zbog profesora koji svoj bijes iskaljuju na studentima.
Mislim da slika kada 7 studenata (od 16 upisanih) dođe na predavanje, sve govori.
Naravno, neki budu pola sata i odu.

Sa druge strane, teorema se ispostavila tačnom i uvidjelo se da su Andrew Tate guy i Depression - opet zajedno kao prijatelji - gle li divnog čuda, pa zar i to!?
No o nebitnim ljudima nećemo puno pisati.

April je donio i pokazao mi koliko predivnih duša imam oko sebe.
April je donio i rođendane dvjema dragim osobama, koje su tokom cijelog aprila bile najveća podrška.
Vjerujem da je njihova pozitivna energija obilježila ovaj april.
Da ne zaboravim i sestru koja je i ovaj put bila možda i najveći oslonac, bila je tu da spusti na zemlju kad treba i zahvalan sam joj do neba na tome.

Pred kraj aprila kratki posjet Sarajevu, sa Dalilom, koji je ponovno ostavio bez daha i pokazao koliko su predivni ajsekeri u Sarajevu.
A sastanak sa Lejlom je baš ono što sam trebao tog kišnog dana - mir i mozak na ispaši.