🖤Sjećanje na Josipa Pejakovića 🖤

Ljeto je. Godina 1974. Prvi put sam na moru. U sportskom kampu u Zaostrogu, ispred zgrade centra, Josip izvodi svoju monodramu "Oj živote". Ja na krovu zgrade, zajedno s mojim najboljim prijateljem Slavenom, i malom „Agfa“ kamerom koju mi je iste godine poklonila moja pokojna mama – pred očima predstava koju nikad nisam zaboravio, iako ništa nisam uspio snimiti, jer za to mi je trebala bolja kamera i mnogo jači blic.

Govorio je Josip. Uvala borova je odjekivala. Smijeh, tuga i istina u istom dahu. Te večeri, Josip Pejaković je stajao ispred nas i govorio „Oj živote“, svoju prvu monodramu. Bilo je to na otvorenom, pred stotinama mladih ljudi, od svuda ali ponajviše iz BiH, a ja sam sve to gledao i slušao s krova zgrade, kao skriveni svjedok nečeg velikog. I možda mi je baš ta visina davala poseban pogled – ne samo na improviziranu pozornicu nego i na čovjeka koji je na njoj stajao.

Nije to bila obična predstava. Bilo je to otvaranje duše – njegove i naše. Odjekivala je uvala borova. Josip nije glumio. On je govorio istinu. Istinu o čovjeku iz Bosne, o svakodnevnom preživljavanju, o nepravdi i dostojanstvu, o humoru što se rađa iz očaja. Bilo je tu i smijeha i tišine koja je visjela u zraku kao molitva.

Tada sam prvi put osjetio koliko riječi mogu biti snažne kad ih nosi čovjek koji ih živi. Pejaković nije bio tek glumac – on je bio glas naroda. I već tada, s nepunih tridesetak godina, postajao je simbol Bosne koja govori, Bosanca koji ne šuti.

Danas, kad je stigla vijest da je Josip preminuo, imam osjećaj da je otišao netko tko je dio naše unutarnje povijesti. Ne samo kulturne, nego ljudske. Otišao je čovjek koji je znao reći sve ono što osjećamo, a nismo umjeli oblikovati.

"Ja sam taki čoek. I kad šutim, ja govorim." ~Josip Pejaković

Počivaj u miru, legendo!

(Obično nikome ne govorim "legendo", ali ti si to više nego zaslužio.)