Vaskrsnuće po potrebi:

U nedelju je u Piskavici, selu nedaleko od Banjaluke, obilježenja 23. godišnjica smrti general pukovnika VRS Momira Talića. U rodnom selu je prije više godina dobio bistu, a njegova porodica upisala se među ktitore parohijske crkve. Svake godine pred kraj maja Piskavica postane epicentar etnonacionalističkog populizma, pa se voždovi i voždići sa periferije SrBskog sveta razbacuju frazama, floskulama, hvalospjevnim sintagmama, obećanjima i prijedlozima.

Među mnogobrojnim zvanicama istakli su se Milorad Dodik, nekrunisani kralj prekodrinskih Srba i Draško Stanivuković, gradonačelnik Banjaluke.

Njihove isprazne govorancije i nisu toliko bitne, važan je, ali i zastrašujuć prijedlog predsjednika SNSD-a.
Naime, Dodik je prilikom davanja izjave za medije rekao kako će preko gradskog odbora stranke službeno predložiti da se prostor na kojem se nalazi Centralno spomen obilježije palim borcima VRS-a u samom centru Banjaluke, preimenuje u Trg Momira Talića.

Molim gradonačelnika i odbornike u Skupštini grada da to urade što je prije moguće. Talić je narodna ikona i tu niko ništa ne može da promijeni, već može samo da se jača mit o njemu kao čovjeku koji je bio borac za slobodu srpskog naroda. Talić je bio dio tandema koji je očuvao Krajinu nedirnutom i slobodnom.

Tako bi se grad, vlasti i velezahvalno stanovništvo odužili generalu procesom infrastrukturnog pokrštavanja.

Trg za haškog optuženika:

Talić je u VRS ušao kao kadar JNA sa najvećim činom, generalskim. Ubrzo nakon početka rata stavljen je na čelo 1. Krajiškog korpusa sa sjedištem upravo u Banjaluci. Komandovao je operacijom Koridor, a upravo je zbog sumnje na počinjene ratne zločine u Bosanskoj Krajini i uhapšen u avgustu 1999. godine. Od 1998. do penzionisanja nakon hapšenja bio je načelnik Generalštaba VRS.

Pred Međunarodnim krivičnim sudom u Hagu suđeno mu je zajedno sa Radoslavom Brđaninom, predsjednikom skupštine AP Krajina, zbog zločina genocida i zločina protiv čovječnosti. Pravda nije stigla Talića, ali smrt jeste. Krajem 2000. godine dijagnostifikovan mu je rak, te je haški tribunal odlučio da ga pusti da se brani sa slobode zbog procesa liječenja. Preminuo je 31. maja 2003. godine na VMA u Beogradu.

Mnoge Talićeve žrtve ostale su uskraćene za pravičnu presudu, a general iz Piskavice je praktično iskliznuo iz korpusa ratnih zločinaca. Bez obzira na to što ga je smrt spasila presude, nazvati trg, ulicu, pa čak i parče trotoara prema osobi optuženoj i suđenoj za ratne zločine dokazuje jasnu civilizacijsku retardaciju. Dodikov prijedlog dolazi u trenutku kada mu je pred izbore potrebna pojačana podrška glasača, koje je bez obzira na godište najlakše pridobiti bacanjem mrvica srpstva u tor.

Centralno spomen obilježije je samo po sebi diskriminatorno, jer prikazuje stradanje samo jedne od zaraćenih strana i to one koja je statistički počinila najveći broj zločina.

Kameni stubovi slave imena velikog broja osoba koje su samostalno, sopstvenim rukama provodile etničko čišćenje, genocid i uništavanje drugog i drugačijeg identiteta. Uz pomenuto, izgled spomenika se ne uklapa u okruženje, niti ima bilo kakvih dodirnih tačaka sa uobičajenom, gradskom arhitekturom, na šta su i stručnjaci iz urbanističke struke mjesecima upozoravali. Za Draška Stanivukovića betonski štapići predstavljaju najveće patriotsko dostignuće, svojevrsnu igru Lego kockicama na otvorenom čijim se slaganjem upotpunjava postavka cijelogradske galerije velikosprstva na otvorenom.

Krštenje šetališta i platoa u Trg Momira Talića, na svega pedeset metara od parka Petra Kočića koji je sagrađen na preoranom mezarju, još jedan je u nizu patoloških obrazaca dokazivanja nestalnog identitea, ali i ignorisanja multietničke istorije grada. Tako bi mrtav Momir mogao da vaskrsne onda kada uztreba glasova.