Hajmo glasno potvrditi ljudskost onih koje svijet pokušava izbrisati.

Pitam svoje dijete, koje je tek napunilo tri godine prošlu nedjelju, zna li zašto protestujemo. Kaže: “Da djeca ne budu gladna.” Tako jednostavno. U njegovom glasu čujem ono što je svijet zaboravio, osnovnu logiku čovječnosti. Na momenat se začudim, da li on stvarno razumije? Ali onda se sjetim male Leen, njegove vršnjakinje iz Gaze, koja ne samo da razumije glad, nego je živi. Koja je postala simbol hrabrosti jer na jeziku koji joj nije maternji pokušava svijetu objasniti ono što odrasli ne mogu pojmiti: da su djeca izgladnjela i da umiru. Kako dijete može razumjeti ono što cijeli svijet ne želi vidjeti?

Često čujemo ljude kako kažu: “Strašno je to što se dešava tamo.”
Tamo. Kao da postoji granica između naše i njihove boli. Kao da smo mi imuni na zlo dokle god se dešava negdje “daleko”. Ali Palestina nije daleko. Nije van ovog svijeta. Palestina je ogledalo našeg vremena. Ogledalo koje pokazuje koliko smo otupjeli. Level dehumanizacije sa kojim se svijet bori je nezamisliv. Izrael je u jednoj godini ubio više djece nego svi ratovi zajedno u protekloj deceniji. Dok mi scrollamo, oni broje nestale. Dok mi biramo hoćemo li izaći na protest, oni biraju između vode i života. I svako “to je komplikovano” je oblik opravdanja.

Nije komplikovano. Djecu ne smiješ ubijati.
Trudnice ne smiješ bombardovati.
Glad ne smiješ koristiti kao oružje.

Šutnja ubija jednako efikasno kao i oružje. Jer svaka odsutnost glasa znači da pristaješ.
Jer moralni kompas čovječanstva tone i ako ne izađemo na ulice, postajemo saučesnici. Protest je minimum ljudskosti. To je trenutak u kojem zajednica kolektivno kaže: “Ne u moje ime.” Jer svako dijete koje nestane, svaka majka koja sahrani dijete, svaka bolnica koja se sruši, to se ne dešava samo njima. To se dešava čovjeku.

“Mi imamo svojih problema.” Tačno. Imamo.
Ako nas Palestina nauči da izađemo na ulicu, možda nam se situacija iz Jablanice, za koju niko nije odgovarao neće moći više ponoviti, jer ćemo znati pozvati na odgovornost. Vratit će nam se osjećaj za zajednicu, jer u nedjelju ćemo vidjeti kako je lijepo stajati rame uz rame s ljudima koji dijele ljudskost. Ako nas naši problemi uče da šutimo dok drugi umiru, nismo ništa naučili iz sopstvene historije. Naši su gradovi gorjeli. Naša su djeca odrastala u podrumima. Zar nismo mi bili ta “daleka zemlja” o kojoj su drugi govorili sažaljivo, ali nijemo? Zar nismo se zakleli da nikad više nećemo šutit dok neko drugi prolazi isto?



Protest za Palestinu je moralna obaveza.

Svijet koji gleda, a ne vidi, to je svijet koji pristaje. Mediji filtriraju bol, algoritmi biraju kome ćemo vjerovati. Ali slike koje iz Gaze dolaze govore više od svih analiza, to su slike koje ne bi smjele postojati. I zato protest nije samo čin solidarnosti, nego i čin otpora, protiv manipulacije, protiv indoktrinacije, protiv lažnog balansa.

Ne moraš biti Palestinac da te boli. Ne moraš biti Palestinac da osjetiš sram pred šutnjom svijeta. Ne moraš biti politički aktivista da ustaneš za ljudskost. Samo moraš biti čovjek. A biti čovjek danas znači ne biti neutralan.

Zato 12. oktobra izlazimo. Izlazimo da pokažemo da nas ima. Da svaka ruka u zraku znači: “Vidimo vas.” Da svaka suza znači: “Vaš bol nije uzaludan.” Da svaka noga koja korača kroz Sarajevo znači: “Još ima nade.” Ne znamo hoće li protest promijeniti svijet. Ali znamo da će promijeniti nas. Jer kad jednom staneš protiv nepravde, više ne možeš biti isti. Ako te guši nemoć, ako te boli nepravda, ako ti se čini da nemaš kako pomoći, dođi. Samo dođi. Jer tvoja prisutnost je poruka. Tvoje tijelo na ulici je svjedočanstvo da još uvijek postoje ljudi koji ne pristaju na zlo. Neka Sarajevo ponovo bude grad koji zna stati na pravu stranu historije. Neka glas sa naših ulica odjekne tamo gdje šutnja guši.

Za Leen. Za svako dijete.
Za čovječanstvo.

Palestincima ne treba sažaljenje, treba im akcija. Kao i nama.
FREE, FREE PALESTINE!