Ponovo. Ponovo ubistvo. Ponovo je ubijena žena. Ponovo je metak ugasio život, ali i dodatno srozao muškost. Ponovo ne znamo kako dalje, a ne znamo ni uzrok problema. Uzrok pandemije femicida. U tom neznanju, rekli bismo slučajno, postajemo statisti u reprizi lova na vještice. Posljednja koju smo njemo ispratili je Aldina Jahić.
BILA je:
Žene se u Bosni i Hercegovini ne ubijaju od juče ili od prošlog mjeseca, žene se kao i muškarci, starci i djeca ubijaju već vijekovima, kako u ratu, tako i u miru, ali ubistvo Nizame Hećimović prije 2 godine,koje smo mogli da gledamo u live prenosu, bacilo je svjetlo na metode i učestalost ubijanja žena.
Iako bi smo, ako tradiciju uzmemo kao osnov tumačenja, trebali da svalimo svu krivicu na ženu.
Disala je, pričala je, čula je, bila je previše obučena ili previše gola, previše plava ili previše crna, previše pametna ili previše glupa. Problem je u pomoćnom glagolu biti i njegovom perfekatskom obliku - BILA.
Bila je i ubijena je svaka ona koja je u očima određenog muškarca BILA isuviše žena.
Neprirodno sposobna ili obrazovana za njegov ukus (a vrlo vjerovatno i ukus ostatka društva) dovoljno hrabra da živi bez invalidnog oslanjanja na čvrstu, mušku ruku koja lupa šakom o sto kada treba odlučiti o nečemu.
Srž femicida nije u ženi, već u muškarcu i poimanju muškosti.
Previše ste sposobne, previše ste samostalne - sram vas bilo!
Svaka mrtva žena je mrtva ćerka ili možda majka, ona koja doji ili mijenja pelenu, pegla, kuha, čisti ili slika, piše, podučava.
Svaki novi, ženski leš predstavlja društveni gubitak, jer ne ostajemo samo bez živog bića u primarnoj, biološkoj formi, ostajemo bez pravnice, doktorice, arhitektice, umjetnice ili buduće državnice.
Upravo je mogućnost da se bude nešto od navedenog ili bilo šta što nije u skladu sa očekivanom normom, zadatim standardom ključ problema.
Otkud joj pravo?
Kako se drznula da može bez mene?
Kako je nije sramota da bude samostalna, da radi, stvara i napreduje bez muškarca?
Muškarac je u velikom broju kultura i društava, pa tako i našem alfa&omega. On cijepa drva, kolje kurban ili prase, programira i donosi zakone, te na vrhuncu pravi djecu. Svestran, sposoban, snažan, hrabar, inteligentan, skoro pa svemoćan, naprosto - muško. Mudonja bez premca koji ne poznaje granice, pa tako ni one ženske. Uz jedno veliko, prateće ALI.
Ali, muškarci odavno nisu takvi, barem ne u onom procentu koji bi činio značajnu većinu.
Moderni alfa, sigma, beta ili gama mužjak traži družbenicu preko Tindera ili se sramoti uletima na Instagramu, najčešće nije obrazovan kao njegove ekvivalentkinje, nema dara za oblačenje, a ni maniri mu nisu na visokom nivou. U pogledu samoodrživosti i sposobnosti značajno je oslabljen u odnosu na svoje pretke i to pretke od prije svega jedne generacije.
Čast izuzecima, koji ispaštaju kroz propast većine.
Takvom, modernom muškarcu potrebna je žena - čvrsta, ali nježna ruka koja će da nadomijesti sve njegove mane - svakodnevne, karakterne, emocionalne ili seksualne. Žena je, barem za takvog muškarca, dio dodatne opreme. Stvorenje koje je dužno da bude sve ono što on ne može - trudnica, rodilja, majka, ali i električar, vozač i glava kuće. Od normalnih, staloženih glava kuća, ostali su samo bijedni glavići.
On, novi on, pokondireni on više nije sposoban da bude muškarac na maksimumu svojih kapaciteta.
Upravo zbog toga propada drevna formula: on da brani, ona da rađa.
Ona oduvijek rađa, ali od sada i brani. Brani ne samo kao žena ili majka, već se od nje očekuje da brani kao muško.
21. vijek sporadično, ali efikasno kastrira muškarca. Zasut bujicom life coach - eva, porno diva na malom ekranu, teorijama toksične muškosti i enormnim mišićima drugih mužjaka - on počinje da nestaje, pretvarajući se u isfrustrirani talog ambicija koji stoji u mjestu, nesposoban da ostvari svoju biološku ulogu, nesposoban da makar bude muško.
Postojanje takvog muškarca stvara muškost koja i ono malo preostale snage upire u uništavanje žene.
Ego se srozava, karakter briše, a inat kao primitivni katalizator raspiruje mržnju, ispisujući scenario u kojem se nezadovoljstvo sobom kao muškarcem, pripisuje njoj, kao ženi.
Ona je kriva.
Kriva je uvijek.
Kriva je jer zna.
Kriva je jer priča.
Kriva je jer može bez njega.
Kriva je zato što je žena.
21. vijek iz perspektive žena, barem žena u onim državama svijeta koje se mogu nazvati građanskim nudi pregršt mogućnosti da se bude slobodna i nezavisna.
U toj jednačini samodostatnosti, žena ili stvara sve sama ili očekuje da je za nju sve već stvoreno, u bilo kojem od ta dva slučaja njoj ne treba on ukoliko ga sama ne odabere.
Ženi, u trenutnoj konstalaciji međuspolnih odnosa, muškarac nije neophodan, muškarac nije potreba.
Muškarcu je žena osnova, sve dok ne shvati da bi mogao makar da pokuša sam.
U eri hiperindividualizma i nagona da se bude apsolutno samostalan muškarci gube, dok žene napreduju iz dana u dan.
Više ne moraju da šute kao njihove nane i babe ili da se udaju za miraz i obraz porodice kao njihove majke.
Mogu da biraju, jer su one te od kojih zavisi dinamika muško - ženskog odnosa.
Takav odnos je sam po sebi rat. Rat polova, rat svijetova. Rat do potpunog spajanja ili potpunog uništenja.
Početni uzrok femicida, stoga bi bio sljedeći:
Ne ubija on nju zato što je žena, već zato što je on sve manje i manje muško.
Na kraju svih krajeva, do nas je - mi smo pičke. Mi muški.
