Stižu nas sjećanja:

Većina onovremenika koji se sjećaju smrti Josipa Broza Tita znaju tačno gdje su bili i ŝta su radili tog davnog 4. maja/svibnja 1980. godine u 15:05. Drugi datum koji je takođe sebi upisao jednu veliku smrt manje je poznat, a radi se o
10. februaru/veljači 1960. godine. Tada je uz riječi fiat voluntas tua ili budi volja tvoja svijet živih napustio Alojzije Stepinac.

Potonja će smrt, uz prvopomenutu naravno, ostati jedna od najpoznatijih smrti bivše Jugoslavije. Od Stepinca se između ostalih ožalošćenih oprostio i New York Times, a matična mu je Katolička crkva organizovala velelepan ispraćaj koji je još na dan smrti započeo crnim zastavama povrh bogomolja i tugaljivom zvonjavom od Zagreba do Osjeka i Splita.

Smrt oca naših naroda i narodnosti s vremenom je prerasla u kolektivno sjećanje, trenutak čije će presudnosti oni koji su ga doživjeli postati svjesni deset ili više godina nakon što je maršal crk'o. Upitno je koliko dugo će još sjećanje nadživljavati svog glavnog lika, s obzirom na činjenicu da je Tito u sadašnjosti, usljed narastajućeg revizionizma, mnogo bliži sotoni, nego li svojoj stvarnoj istorijskoj ulozi. Tita još malo neće imati ko da se sjeća. Njegovi pioniri sele se pod humke, a ime mu spominje još nekolicina antifašista, ali i horde kvaziistoričara u svom lešinarskom seciranju lika i djela počivšeg.

Za razliku od Josipa, Alojzijeva baza fanova mnogo je veća, aktivnija i življa, pa čak i biološki, jer je svećenik rodom iz Krašića nakon beatifikacije dočekao, odnosno dosmrtio i regeneraciju.

Oživljavanje mrtve ličnosti u svrhe pseudoistorijskog mita o protuhrvatskoj, antikatoličkoj ugrozi pod kojom je stado moralo da živi u vražija doba komunizma. Tako je Stepinac iskorišten od strane exskojevaca kako bi se na njegovim kostima podigao narativ o višestoljetnom stradanju Hrvata. Njegovim imenom sapiraju se i crkvene ručice koja se nikada nije zvanično očitovala o ratnim zločinima svojih službenika u NDH. Upravo zbog toga se Katolička crkva svojski se trudi da niko ne zaboravi 10. februar/veljače jer i mrtav Stepinac nekome treba.

Šta ste čuli 10.2. u 14:15?

Sjećate li se gdje ste bili 10. februara ljeta gospodnjeg dvije tisuće dvadeset i šestog u 14 časova i 15 minuta? Šta ste čuli 10. februara ljeta gospodnjeg dvije tisuće dvadeset i šestog u 14 časova i 1t minuta?

Za potrebe ideološkog reinkarniranja blaženog Stepinca, sve župe na tlu Hrvatske i BiH dobile su sljedeći zadatak: da zvonici zapjevaju!

Tako je nastala i ova objava na društvenim mrežama:


Izvor: Instagram volimhrvatsku

Ovog, kao i mnogih prethodnih desetih veljače/februara oglasila su se crkvena zvona tjerajući svojom harmonijom zaborav sa Stepinčevog groba. Nekadašnji zagrebački biskup jedan je od najpoznatijih političkih zatvorenika bivše države, ali i osoba koja je, navodno čineći dobro Hrvatima ostala nijema, gluha i slijepa na ratne zločine Ustaškog pokreta.

Izuzev jednog pisma i nekolicine pojedinaca za koje se založio, Stepinac je iz udobnosto osveštane i uz podršku svete stolice, nadgledao proces etničkog čišćenja, pokrštavanja, ali i svih drugih zlodjela iz asortimana ndhazije.



Iako nije ubijao direktno znao je da njemu potčinjeni svećenici, sa Svetim pismom u jednoj i srbosjekom u drugoj ruci prečišćavaju prostor od Drave do Drine, a oglušenost o očit zločin znatno je gora nego činjenje istog. Takva ličnost je uzor, što se svakodnevno vidi u praksi rukopoloženih vođa, kako vjerskih, tako ih političkih, jer za njih, kao i za Stepinca svaki zločin biva nebitan i podložan ignorisanju ukoliko se na taj način može izbjeći bilo kakva odgovornost za isti.

Predskazanje blaženoga:

Zanimljivo je da slogan zvonjave nosi naziv: Ispred tvoje slike molit će Hrvati!

Manje poznati detalji iz Stepinčevog života tiču se odnosa prema ženama, njihovim pravima i poboljšanju društvenog položaja ili u prevodu na stepinčevskohrvatski: uticaj sotone.

Nadbiskup je smatrao da ženi ne treba ništa više osim tri kvaliteta:

Ta svojstva nisu ništa drugo nego iskrena pobožnost, stidljiva povučenost i neumorna radinost.

Ukoliko pak nisu iskreno pobožne, stidljivo povučene i neumorne u radinosti, znao Stepinac šta će ih snaći:

A kad po nesreći izgubi poštenje i padne žrtvom tjelesne pohote, onda je njezin život vrlo gorak, a svršetak vrlo žalostan, prema riječima Svetoga Pisma: 'Svaka žena bludnica bit će zgažena kao smeće na ulici.

Tako da, drage dame znajte, ako u vašim životima postoji svršetak vi ste bludnice, što vam ga dođe jednako smeću i bićete zgažene na ulici.

Zbog toga je slogan savršen, jer Hrvati ne samo da mole, nego i kleče, revnosno i redovno, suprotstavljajući se tako tajnom paktu između žena i sotone koji je Stepinac predvidjeo još prije 80 godina. Znao je premudri nadbiskup da će Hrvati klečati, ako pak žene ne kleknu prve.

Misa U čast kardinala:

Alojzije Stepinac jedna je od onih ličnosti o kojoj nikada nećemo saznati sve, ali ćemo uvijek moći da znamo ništa. Ono što je sigurno jeste da njegova uloga u NDH nije bezazlena, kao što nije ni danas, jer uprkos tome što ga Gospod uze sebi 10. veljače/februara 1960. godine u 14:15, Stepinac je idalje vertikala koja oslikava srž ovovijekovne kršćanske politike. Naši zločini mogu biti svačiji, ali vaši moraju ostati vaši.

O pokojnicima sve najbolje, ali za zvona se ne može reći isto. Sram ih bilo što zvoniše tog 10. veljače/februara! Kao da im je neko naredio, vjerovatno zato što i jeste.

Vjerska osjećanja su jedno i u njih ne treba zadirati, ali zvaničan stav crkve nešto je potpuno drugo. Ukoliko vjerska institucija ignoriše činjenice i provodi reviziju istorije pod krinkom kulture sjećanja, onda je neophodno reagovati.