Demokratska = apsolutna vlast

Narodna skupština Republike Srpske prema svome ustrojstvu, trebala bi da predstavlja najvišu instancu parlamentarizma međ' narodom serbskim na tlu bosanskome.

Ipak, kada prekokurcno pogledate live stream sjednice tog doma, jasno vam je da ga sačinjavaju izvrsni klimači glavom koji prevashodno služe da bi svojom kakofonijom doprinijeli iluziji o svemoćnosti laktaškog vožda, te kako bi pomogli usvajanje svakovrsnih bljuvotina, naslovljenih kao odluke, nacrti, ukazi i slične pizdarije.

Sve to skupa, na kamari , podsjeća, a zapravo i jeste reality. Pod budnim okom Velikog brata, sitna boranija liže govnjive stope, ne bi li se što lakše provukli do sljedećeg kruga.

A da Milorad Dodik, čovječanstvu predstavljen kroz lik bogočovjeka, nije uvijek blagonaklon prema učesnicima takmičenja za najbolji liz njegovog šupka, govori i obistinjavanje urbanih, kuloarnih bajki o navodnim čistkama u vladajućoj kasti.

Sneveseljeno gledajući kako se jezici njegovih podanika žurno uvlače u usnu duplju i tako prekidaju ciklično draškanje anusa, Dodik je odlučio da te i takve, nedosljedne lizače mora liferovati.

Prvi u nizu onih koji su naograjisali jeste Nenad Nešić. On se samoočistio saplićući se o sopstvenu koruptivnu mrežu. Upitno je koliko je i da li je uopšte u pokretanju istrage protiv ex ministra sigurnosti, učestvovao i sam Dodik.

Ostaju još: Nenad Stevandić (US), Nedeljko Čubrilović (DEMOD), Petar Đokić (SP), Goran Selak (SPS), te Darko Banjac (NDP). Počnimo.

Selak je u potpunosti marginalna pojava. U politici statistička greška, nastala demokratskom anomalijom. Njegove vlažne snove i funkcionerske erekcije zadovoljiće mjesto gradskog odbornika. Rujno provincijako seljače moći će neometano da struže kaljugu o banjalučke pločnike. To mu je dosta.


Đokić, mada nominalno tih i poslušan, zapravo je okorijeli grabežljivac kada se radi o postavljanju njemu odanih pionira na pozicije u ministarstvima i entitetskim institucijama. Najsvježiji primjer jeste intrakoalicioni sukob oko upražnjene direktorske pozicije u JP Autoputevi RS. Najpoznatija packa u Đokićevoj, gotovo besprijekornoj pijunskoj karijeri jeste londonska diploma izdata 31. februara ( o ovome je glavni lik ovog teksta, koji se tek kasnije pojavljuje, govorio nekoliko puta). Druga fleka, koja nije samo Đokićeva, već kolektivna, jeste trenutno stanje u RiTE Ugljevik. Upravo je Perica, u svojstvu ministra energetike, sklapao ugovore sa ruskim preduzećem Comsar

Ukoliko ga na kafu ne pozovu iz tužilaštva, blagovremeno će ga potopiti Dodik, stihijski mu kradući poslanike.

Nedeljko Čubrilović je čovjek kojeg penzija naprosto ne privlači. Ne dopada mu se stanje formalnog nerada, draže mu je da prima platu, a ne radi ništa. Iz njegove stranke DEMOS, skoro svi su se razbježali mlatarajući krilima ka SNSD-u. Sa njim su ostali još samo oni koji mu duguju zbog namještenja ili su dobrano ucijenjeni. Ni od samo Čubrilovića nije ostalo mnogo više.

Najozbiljniji, mada ne i nepobjediv takmac za Milorada Dodik jeste Nenad Stevandić. Njegova rukotvorina, Ujedinjena Srpska vrlo brzo se nametnula na političkoj estradi, ponajviše zahvaljujući Stevandićevom permanentno vedrom groktanju iza malih ekrana, ali i za skupštinskom govornicom. Uz to, animirao je svoju silnu kumčad, koju je pokrstio u prethodnih dvadesetak godina. Pletući kumovsku mrežu uticaj njegovih papaka postao je nesaglediv. Ipak, u prilog činjenici da bog ne stvara savršene, a pogotovo ne savršene Stevandiće govori i činjenica da državno tužilaštvo u svojim ladicama ima dva predmeta o Stevandićevom učešću u ratnim zločinima u banjalučkoj regiji.

Sa druge strane, republičkosrpski tužioci posjeduju dokazni materijal o njegovoj umješanosti u sumnjive koronarne nabavke, kao i snimak nadzorne kamere o podijeli gotovinskog plijena u prostorijama stranke.

Sve navedeno jasno ukazuje na mogućnost da prasac vrlo brzo otegne političke papke.

Posljednji, ali svakako i najmanje važan jeste Darko Banjac (NDP) . Njemu je Dodik poklonio stranku. Potom ga je medijski poturao pod nos javnosti, a zatim ga nagurao u vladajuću stranku, te mu još gratis pridodao i jednu funkciju. Eto, tek toliko da mu se nađe. Zlu ne trebalo.

Banjac - glasna seljačina ortodoksnog tipa, potom se zaobadao, kako bi to stručno sročila Nataša Radulović, poslanica u NSRS. Bijaše mu malo golemi voždovi darovi , pa odluči da se razgalami o tamo nekoj pederskoj Evropi i to tik pred nosom tadašnjeg premijera ili ipak premijerke, uglavnom onog nekog nedefinisanog stvora koji se zove Ana Brnabić.

Uhvativši tempo svog furseta, Darkić je počeo da namješta svoje kadrove, u toj djetinjoj igri mikromenadžmenta, ne pitajući pritom ništa prvog među jednakima , ali i da istom iskazuje neposlušnost na lokalnom nivou.

Amputirajući Banjca iz medijskog prostora, te privlačeći njegove poslanike u svoje stado, Dodik je poukom završio i ovu režimsku basnu :

Babo je ručo'.

Politička aritmetika:

Apsolutna većina je endemska politička pojava, barem u onim sistemima koji su višestranacki, pa makar samo na papiru. Trenutno u Narodnoj skupštini Republike Srpske vladajuća koalicija broji 47 poslanika. Dominira SNSD sa 31 plaćenim poltronom, dok kusur sačinjavaju SP, US, NPS i DEMOS. Njih podržavaju još 4 stranke sa ukupno 9 poslanika, od kojih nijedna nema svog čovjeka u vladi.


Opoziciju, ako tako možemo nazvati zbir od 27 poslanika koji čekaju svoj termin za vladanje čine: SDS, PDP, Lista za pravdu i red, Narodni front i SDA.

Potonjom se neću baviti, jer oni su tu samo zbog jedne pišljive plate, dok je Narodni front (Jelena Trivić) svakako sastavljen od preletača i neproklijalih četnika. Sama Jelena Trivić na političkoj sceni je važna koliko i probušen kondom.

Trenutna dominacija vladajuće koalicije ne ostavlja ni milimetar prostora za maštanje o eventualnom prekrajanju vlasti, bar ne prije opštih izbora 2026. godine.

Dodiku je u prijašnjim godinama odgovarao privid političkog pluralizma. Krši je nepodobne partnere, rasparčavao iole moćne partije i kalajisao nove kombi stranke.

Pod ofanzivom američke administracije i Suda BiH uvidio je da mu izigravanje pluralizma šteti, pa se brže bolje bacio na cijepanje koalicionih partnera, mamljenjem njihovih poslanika u svoje redove.

Ispostavilo se da isti oni koje je politički othranio željno iščekuju njegov pad.

Zašto je Nebojša Vukanović glavni lik u ovoj priči?

Šta to činiš Vukane sine? Zapita brižna majka svog kuronju Nebojšu, kad ga zateče kako omamljen hercegovačkom žegom sjedi na podu i čeprka po kamenčićima.

Brojim majko, brojim.

A šta to brojiš? Začuđeno će staramajka.

Glasove mati, glasove...

Da je matematika jača strana istoričarima danas bismo znali tačan broj žrtava svakog, našeg slavnog rata. Naravno da se ne radi samo o zloćudnoj matematici istorijske nužnosti, već i o nama. Mi smo ti koji biramo vladare btojeva.

Okrnjen nepoznavanjem primarnih operacija političke matematike je i Nebojša Vukanović.

Prošlog vikenda u intervju - u za FaceTV razgalamio se Vukan, onako autohtono hercegovački o svom potencijalnom ministrovanju. Prema toj teoriji političke fikcije, koja sporadično mutira u realnost Vukanović bi mogao postati ministar sigurnosti.

Nastavio bi se tako, sada već tradicionalni niz popunjavanja kadrovskih mjesta osoboma koje sa resorom u kojem rade nemaju nikakvih dodirnih tačaka. Vukanović je, prema toj analogiji, idealan kandidat za ministra sigurnosti, jer je diplomirao istoriju. U prebogatoj biografiji ističu se njegove epizodne uloge trgovca, novinara i svinjogojca. Kada je i posljednja slamka spasa propala - odgajanje krmčadi, Nebojša se odlučio za srodnu djelatnost - politiku.

Ni ovaj biznis nije mu najbolje išao s početka, sve dok ga nije primjetio Mladen Bosić, te ga postavio za svog savjetnika u državnom parlamentu.



Od tada pa do danas
Vukanovićev rejting rapidno raste, rastu i decibeli njegovog skupštinskog urlikanja, te nivo korisnog idiotluka koji odgovara isključivo SNSD-u.

Da je toliko opasana koliko voli da govori za sebe, odavno ga ne bismo gledali na političkoj sceni. Sada, 10 godina od aktivnog uplivavanja u politiku, Vukan ima priliku da zajedno sa svojom listom, uz pomoća SDS-a, PDP-a i Trojke, mogao da (re)formira državnu vlast. Bilo bi to nešto novo, ali ne toliko katarzično, kako to vrli opozicionari najavljuju.

Ukoliko Vukanović zasjedne u dugoočekivanu fotelju, njegovo mjesto u NSRS popuniće neko drugi sa Liste za pravdu i red. Taj neko (ko god bio) zasigurno nema Vukanove vokalne sposobnosti i zalihe energije za kontinuirane performanse u skupštinskoj sali.

Tako bi, mada ne brojčano, već više praktično, opozicija u RS-u bila ugašena. Ne bi više bilo preispitivanja ministarskih dioloma, upiranja prstom u malverzacije i naglašavanja snsdovskog licemjerija, na čemu treba čestitati Vukanoviću.

Upravo za to i ne čudi što prijedlog Vukanovića za ministra sigurnosti dolazi upravo od SNSD-a. U slučaju ovakvog, za Vukana pozitivnog ishoda, Dodik bi se uz krađu poslanika kotarisao bilo kakve prepreke u stvaranju apsolutne većine, jer ostatak opozicije nema nikakvu realnu moć u svojim rukama.

Zbog mogućih radikalnih poteza koje najavljuje u slučaju osuđujuće presude, nasušno su mu potrebne ruke i prećutno klimanje glavom.

Vukan broji svoje kamenčiće i ne podiže pogled, zato i ne vidi da će upravo on, preplanuli tribun potpomoći Dodikovo divljanje.