Rođena 1987. godine u Iranu, u gradu Neka, Atefeh Sahaaleh od samog početka nije imala mnogo sreće. Majku je izgubila kada je imala samo 5 godina, dok je otac jedva sklapao kraj s krajem.

Ako to nije bilo dovoljno, islamski režim Irana je ovu djevojčicu 2004. godine osudio na smrt vješanjem kada je imala samo 16 godina.

Kako bismo razumjeli brutalnost režima, moramo se ipak vratiti u godinu 2000. kada je Sahaaleh uhapšena prvi put od strane takozvane „moralne policije“. Sahaaleh je uhapšena pod sumnjom da je počinila grijeh protiv čednosti, te je osuđena na 100 udaraca bičem kao i zatvorskom kaznom.

Za vrijeme izdržavanja kazne, Sahaaleh je više puta mučena, te silovana od te iste moralne policije. Prilikom jedne posjete, koja je trajala svega 10 minuta, Sahaaleh je sa bakom podijelila bolnu ispovijest kako nije u stanju hodati uspravno, već na sve četiri od bola. Tada je imala 13 godina.

Ono što iranski režim, vrlo svjesno prešućuje ipak, jeste činjenica da Sahaaleh nikada nije počinila nikakav grijeh niti zločin, čak ni prema Islamu. Od 13. godine, bivši član iranske revolucionarne garde, Ali Darabi, u to vrijeme taksista, je silovao Sahaaleh. Sahaaleh koja se javno usprotivila ovome, te na kraju bila osuđena jer je digla glas.

Sudija, koji je dobio nadležnost nad ovim slučajem, Haji Rezai, je bio itekako svjestan ovoga. Ipak, odlučio je da nastavi sa suđenjem, te na kraju osudi Sahaaleh na smrt vješanjem.

Sahaaleh koja je shvatila da gubi slučaj, odlučila je u posljednjem činu hrabrosti skinuti hidžab, potez koji se u Iranu smatra kao najveća demonstracija prkosa, te je skinula cipele i bacila ih na sudiju.

Ova djevojčica, osuđena na smrt, usprotivila se čitavom sistemu koji vlada u Iranu, javno prozvala Darabija i uzviknula kako ona nije kriva, Darabi treba biti osuđen!

Prije samog čina vješanja, njen advokat je pokušao apelirati na Vrhovni sud Irana da poništi odluke Haji Rezaia, isti sud je odbio ovu apelaciju.

Kako navodi BBC, Iran je pokušao zataškati slučaj u određenoj mjeri falsificirajući informacije. Tako, imali su obraza saopštiti da je Sahaaleh imala 22 godine a ne 16.

2020-ih je zabilježen sličan slučaj kada je ubijena Mahsa Amini od iste te moralne policije. Uslijedili su masovni protest širom Irana gdje je ubijeno 1500 demonstranata.

Nakon što je u padu helikoptera poginuo sada već bivši predsjednik Irana, Ebrahim Raisi (također sudija u slučaju „egzekucije 1988.“), građani Sarajeva su masovno pohrlili da se upišu u knjigu žalosti u Ambasadi Irana.

Jedno ostaje nejasno. Zašto se ne upisujemo za nevine Sahaaleh i Amini, kao i stotine drugih koji su prkosili režimu? Zašto žalimo za onima koji su skrivili toliko nedužnih smrti, uzrokovali neshvatljive količine tuge, boli i patnje? Zašto slavimo zločince?