U jeku ratnih devedesetih, mislim da je bila 1993. godina, dok su granate svakodnevno padale po Sarajevu, a tisuće ljudi ginuli širom lijepe Bosne i Hercegovine, mnogi i po koncentracionim logorima (koje će neki nastojati uljepšati tepajući im simpatično ime “sabirni centar”), na političkom horizontu pojavila se jedna rečenica koja će ostati upamćena kao simbol teških odluka i još težih posljedica: „Potpiši Alija, nek je k’o avlija.“

Rečenica se vezuje za tadašnjeg predsjednika Predsjedništva Republike BiH, Aliju Izetbegovića, i trenutke pregovora kada su međunarodni akteri, umorni od „nerazumnih balkanskih plemena“, vršili pritisak da se rat zaustavi po svaku cijenu. Planovi o podjeli Bosne – prvo Lisabonski, pa Vance-Owenov, zatim Owen-Stoltenbergov – kružili su među diplomatama, dok je jadna raja na terenu krvarila, a ne tako mali broj drugih tražeći način da pobjegnu što dalje od krvavog užasa stizali ne samo do zemalja zapadne Europe, već i do onih Bosni vrlo dalekih - SAD, Kanade, Australije i Novog Zelanda. Prema nekim izvorima, rečenica se kao grafit pojavila na zgradi Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine u vrijeme pred jedan od brojnih pregovora između, kako su ih tada zvali, "zaraćenih strana". Nažalost, nigdje nisam uspio pronaći fotografiju originalnog grafita. A možda je i nema. A ako je nema, uskoro bi i priča o grafitu mogla postati samo urbana legenda. Jer kao što se zna, što nije zabilježeno, kao da nije ni postojalo.

Kako god, prema brojnim svjedočenjima, Alija je bio u procjepu između principa i pragmatizma. Odbiti značilo je nastavak rata s neizvjesnim ishodom. Prihvatiti – značilo je pristati na amputaciju države za koju su se mnogi ljudi borili i ginuli, među njima ne samo većinski Bošnjaci, već i Hrvati i Srbi koji su BiH doživljavali kao svoju domovinu, domovinu sa ukupno 4.377.033 stanovnika prema zvaničnom popisu iz 1991.

Međutim, pritisak je rastao, a glasovi oko njega – čak i neki iz njegovog najbližeg okruženja – govorili su: „Potpiši, Alija. Samo da prestane krv.“

Ipak, zašto je Alija poslušao? To je pitanje koje ostaje da lebdi u zraku historije. Da li zbog umora, da li zbog vjere u međunarodnu zajednicu, odnosno nade da će se pravda ipak izboriti za cjelovitu Bosnu? A mogao je i trebao znati da potpis neće značiti kraj borbe, već samo njeno prebacivanje sa ratnog na političko polje, odnosno nastavak rata ali demokratskim sredstvima, što se posljednjih godina vidi jasnije i više nego ikada.

Danas, tri decenije kasnije, još uvijek se iza kompjuterskih ekrana i tastatura vode ljute debate – da li je tadašnja odluka bila mudrost, slabost ili jedina moguća opcija u nemogućoj situaciji.

Ono što zasigurno ostaje jeste pouka: kad se država brani, granica između kompromisa i kapitulacije je tanka. Danas ponovo to postaje više nego očigledno.