Ima nečeg duboko bolesnog u toj kolektivnoj opsesiji imenom koje bi trebalo da stoji u fusnotama historijskog srama, a ne na fasadama zgrada.

Ratko Mladić. Prezime koje obećava život, a donijelo je industrijsku proizvodnju smrti. General koji je svoju „čast“ kalio na civilima, ženama i djeci koja su u srebreničkim šumama tražila samo komad neba, a dobila olovo i bager.

Brutalna istina je jednostavna, Mladić nije nikakav tragični junak. On je arhitekta masovnih grobnica koji je kukavički bježao od pravde decenijama, krijući se po jazbinama dok su majke sakupljale kosti svojih sinova u vreće. To nije portret oficira. To je portret pacova koji je izdao svaku zakletvu koju je ikada položio.

Provokacija nije u tome što ga nazivamo zločincem, on je to potpisao svakom granatom ispaljenom na Sarajevo. Provokacija je u tome što on, takav nikakav i poražen, i dalje živi kao totem u glavama onih koji sopstvenu mizeriju hrane njegovim genocidnim „uspjesima“.

Slaviti Mladića danas znači priznati da ti je moralni kompas ostao zatrpan u onim istim jamama koje je on naredio da se iskopaju.

On nije bio ratnik, on je bio mesar sa epoletama. Pravi ratnici imaju kodeks. Mladić je imao samo spisak za odstrel i kameru pred kojom je dijelio čokolade djeci koju će nekoliko sati kasnije ostaviti bez očeva. Ta slika, taj osmijeh dželata koji miluje žrtvu prije klanja, to je prava suština njegovog naslijeđa.

Danas je on samo biološka olupina u haškoj ćeliji, ali otrov koji je pustio i dalje struji kroz Balkan. Dok god se njegovo ime izgovara sa strahopoštovanjem, a ne sa gađenjem, mi smo društvo koje tapka u mraku njegove sjenke. On nije branio svoj narod, jer njegov narod nije napadnut, on ga je osramotio za narednih deset generacija, ostavljajući mu u amanet pečat genocida koji nikakva kreda i nikakav mural ne mogu izbrisati.

Pisati o njemu nije stvar izbora, već higijene. On je gnojna rana naše istorije. I dok god tu ranu budemo previjali zastavama i lažnim herojstvom, ona će nastaviti da trune. Red je da ga konačno pošaljemo tamo gdje mu je i mjesto, ne u pjesme, nego na smetljište historije rezervisano za one koji su od ljudi napravili samo brojke na spisku nestalih.

Krajnji račun je čist, Mladić je mrtav kao čovjek onog trenutka kada je naredio prvo strijeljanje. Sve poslije toga je samo bila duga, krvava agonija jednog zločinca koji se plašio mraka koji je sam stvorio.