Dan kada smo pucali jedni na druge zarad tuđih interesa ne vrijedi ni marku. Šala se sama piše, a ova šala je na račun svih nas koji živimo posljedice rata kog su izazvale srpske, hrvatske i bošnjačke političko-ekonomske elite zarad cijepanja radničke države. Ko se obogatio, a ko je sam sebi pucao u nogu?
Pravo na borački dodatak u Federaciji Bosne i Hercegovine ima oko 380 000 građana, a visina boračkog dodatka iznosi 1.50KM po danu provedenom u ratu. U Republici Srpskoj on iznosi 4KM, a povećanje je napravljeno u februaru ove godine. Ovo ne samo da je bijedno, nego ukupan mjesečni dodatak ne iznosi ni gotovo jednu studentsku stipendiju. Borci, koji su bili žrtve nacionalističke propagande političko-ekonomske elite, mogu da eventualno kupe dvije kutije tableta protiv pritiska.
Ipak, ponosni na ono što su branili, a nacionalizam nam govori da su se svi branili i niko nikoga nije napadao, veliki broj njih smatra da je njihova žrtva imala smisla i da su problem samo pojedinci na vlasti, a ne institucije samog društva kog su izborili. Za šta su se tačno ovi borci borili i šta su tačno branili?
Nije samo borački dodatak problem. Problem leži u cjelokupnom socijalnom životu naših naroda u BiH. Prosječna Federalna penzija iznosi oko 850KM, dok u Republici Srpskoj iznosi oko 688KM. Prosječne plate su slične i iznose između 1500 i 1600KM. Ipak, potrošačka korpa ne prati ni plate, a kamo li penzije ili boračke dodatke. Za četvoročlanu porodicu ona iznosi 3300KM. Ukoliko u obzir uzmemo činjenicu da je vrlo čest broj porodica gdje radi samo jedna osoba, dok djeca imaju troškove studija što predstavlja dodatno opterećenje za porodični budžet, jedna plata ne može da iznese egzistenciju ni jedne odrasle osobe. Sada uzmimo u obzir penzionere koji vrlo često žive sami, njihova penzija nije dovoljna ni da pokrije troškove lijekova. Prosječna cijena domova za starije i nemoćne iznosi oko 1500KM. Otuda nas ne treba čuditi sve veći broj korisnika javnih kuhinja. Bosna i Hercegovina broji preko 50 javnih kuhinja, a godišnje se broj korisnika poveća za 500.
Tako vidimo da jedan Milan, Ante i Hajrudin, koji su prije trideset godina pucali jedni na druge, žive u istim nesigurnostima i istoj bijedi. Interesantno je da raste sve veći broj mladih generacija podstanara. Iako ne postoji zvaničan sistem evidencije podstanara, činjenica je da mali broj ljudi biva u stanju da digne kredit kako bi kupio stan čija cijena iznosi od 3000KM pa na više po metru kvadratnom u gradovima poput Sarajeva, Mostara i Banjaluke. Ovo znači da porodica mora dići kredit od 200 000KM kog će otplaćivati idućih 20 godina, bacajući sebe tako u dužničko ropstvo do kraja života. Pritom, malo ko ima priliku da digne kredit jer se oni daju samo onima koji ga zasigurno mogu vratit, tj. vrlo često radnicima u javnom sektoru. Radnici u privatnom sektoru koji rade od danas do sutra nemaju baš ovaj luksuz. Najviše stanova kupuju domaći i strani tajkuni koji ove objekte vide kao kapital koji će uvećati kroz rentu, iskorištavajući tako bijedu omladine kako bi se obogatili.
Za šta su se borci borili?
Ovakvo stanje egzistencije ne važi za srpske, hrvatske i bošnjačke tajkune. U odnosu na jednog radnika Milana jedan Mladen Milanović Kaja prema analizama za 2024. i 2025. godinu nalazi se na listi kao jedan od najbogatijih ljudi u Republici Srpskoj. Vlasnik je jedne od najvećih banaka u RS-u, Nove Banke, kao i Atos banke, kao i brojnih drugih kompanija poput firme MG Mind koja je ostvarila NETO dobit od 25 miliona KM u 2024. godinu.
Sa druge strane jedan od najbogatijih lica u Federaciji BiH je vlasnik firme Bingo Group, Senad Džambić. On je čak zauzeo i 21. mjesto najbogatijih ljudi u regionu. Njegova firma je u 2024. godini ostvarila dobit od 145 miliona KM. Iako njegova firma broji 8400 radnika, oni nisu vidjeli ni marke od ovog profita. Prosječna BRUTO plata za 2024. godinu iznosila je nešto više od 2200KM, a kada ovo pomnožimo dobijemo da je njegova firma imala svega oko 18 000 000KM troškova na radnu snagu. Pored pojedinih bonusa koji radnici dobiju, sav ostali profit ostaje u ruci jednog čovjeka.
Kako je moguće da dvojica građana imaju veće bogastvo od većine radnika Bosne i Hercegovine? Ni političari nisu daleko od ovih tajkuna. Osnovna NETO plata narodnih poslanika je 3075KM, koji vrlo često sa strane imaju i svoje privatne biznise. Tako jasno vidimo da jedna političko-ekonomska elita Bosne i Hercegovine živi bezbrižnim životima, dok većina građana radničke klase žive u opštoj nesigurnosti i materijalnoj bijedi. U periodu od 2013. do 2025. godine Bosnu je napustilo oko 400 000 ljudi. Ono što nije rastjerano u ratu rastjerano je u miru.
Eto za šta su se borci borili i zbog čega su jedni na druge pucali. Samo zbog toga da vlastitim tajkunima obezbijede sigurne živote dok će oni, jednako Srbi, Hrvati i Bošnjaci, da kopaju po kontejneru. Neki će reći da su branili državu. Istina je, ali kakvu državu? Kakvu državu vrijedi braniti? Država u kojoj je radnik bio na vlasti, u kojoj je egzistencija bila sigurna i u kojoj nisi živio od danas do sutra umrla je 04. maja 1980. godine, a zvanično duboko zakopana u ratnim ruševinama 18. novembra 1990. godine.
Sada se govori da imamo slobodu i da živimo u slobodi. Kakva je to sloboda, stvorena na krvi nevinog naroda, koja nestane kada nam iz novčanika nestane i zadnja marka? Zato idući put kada nas nacionalistička vlast pozove da opet pucamo jedni po drugima, a to će se zasigurno desiti jer se ove elite već sada polako pripremaju za nove sukobe, sjetimo se ko je iz prošlog rata izašao kao bogataš, a ko kao sirotinja. Otuda nam je zadatak da kažemo ''Nikada više!'' i da se borimo za ravnopravnost i društvenu jednakost svih jer radnici imaju iste interese gdje god bili i ko god bili.
