U političkom govoru Bosne i Hercegovine pojam „državotvorna stranka“ odavno je izgubio analitičku vrijednost i postao sredstvo političke samopromocije. Nijedna stranka taj pojam ne koristi upornije i samouvjerenije od Stranke demokratske akcije BiH. U njenom narativu SDA BiH se predstavlja ne samo kao jedan od aktera u historijski presudnim trenucima, već gotovo kao sinonim za samu državu Bosnu i Hercegovinu. Takva tvrdnja, međutim, zahtijeva ozbiljno preispitivanje – i historijsko i političko, ali i moralno.

Državnost se branila kroz institucije, a ne kroz partiju

Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu od 1992. do 1995. godine, država nije funkcionisala kao stranački projekat, nego kao institucionalni okvir međunarodno priznate Republike Bosne i Hercegovine. Najviši organ vlasti bilo je Ratno predsjedništvo RBiH, sastavljeno na višestranačkom i višenacionalnom principu (Alija Izetbegović SDA BiH (Bošnjak), Nijaz Duraković SDP BiH (Bošnjak), Stjepan Kljuić (Hrvat), Miro Lasić HDZ BiH (Hrvat), Ivo Komšić HSS BiH (Hrvat), Mirko Pejanović SDP BiH (Srbin), Ejup Ganić SDA BiH (Jugoslaven), Tatjana Ljujić-Mijatović SDP BiH (Srpkinja). U njegovom radu učestvovali su predstavnici različitih političkih opcija i naroda, što nije bila puka simbolika, već nužnost u borbi za opstanak države i očuvanje njenog međunarodnog legitimiteta.

Ta činjenica se danas u stranačkom diskursu SDA BiH često prešućuje ili relativizira. Umjesto institucionalne istine, gradi se pojednostavljeni narativ u kojem se odbrana BiH poistovjećuje s jednom strankom i jednim narodom. Takav pristup nije samo historijski netačan, već i politički opasan, jer briše kompleksnost stvarne borbe za opstanak države.

Ko je branio Bosnu i Hercegovinu?

Bosnu i Hercegovinu nisu branili samo Bošnjaci, niti samo članovi ili simpatizeri SDA. Branioci države bili su i Srbi, i Hrvati, i Slovenci, i Česi i ostali građani koji su BiH smatrali svojom domovinom i koji nisu pristali na etničke podjele i projekte susjednih nacionalizama. Mnogi od njih položili su živote za Republiku Bosnu i Hercegovinu, pod njenim grbom i zastavom, a ne pod stranačkim simbolima.

Svako svojatanje državnosti koje ignoriše tu činjenicu predstavlja ne samo političku manipulaciju, već i moralnu nepravdu prema ljudima čija se žrtva danas često koristi kao dekor u stranačkim govorima, dok se njihovo postojanje u kolektivnom sjećanju svodi na fusnotu – ako se uopće spominju.

Od historijske uloge do političkog monopola

Neosporno je da je SDA BiH imala značajnu ulogu u političkom životu BiH uoči i tokom rata, posebno u mobilizaciji bošnjačkog političkog korpusa i organizaciji vlasti u izuzetno teškim okolnostima. Međutim, značajna uloga ne znači ekskluzivno pravo na državotvornost.

Problem nastaje onog trenutka kada se historijska uloga koristi kao trajni politički kapital, a svaka kritika savremenog djelovanja stranke proglašava napadom na državu. Time se država pretvara u štit za vlastite propuste, a patriotizam u instrument političke ucjene.

Poslijeratna praksa: država ili stranačka infrastruktura?

Ako se državotvornost mjeri i onim što se radi u miru, onda se SDA BiH mora suočiti s neugodnim pitanjima. Umjesto sistematskog jačanja institucija, godinama se gradio model u kojem su partijska lojalnost i poslušnost često imali prednost nad zakonom, stručnosti i javnim interesom.

Posebnu odgovornost nose niže organizacije SDA BiH, koje su u mnogim lokalnim sredinama postale sinonim za klijentelizam, zapošljavanje po stranačkoj liniji i stvaranje lokalnih centara moći. U takvom ambijentu država se ne doživljava kao zajedničko dobro, već kao resurs koji treba raspodijeliti „svojima“. To nije državotvornost – to je njena negacija.

Vodstvo bez samokritike

Vrhu SDA BiH godinama nedostaje elementarna politička samorefleksija. Izborni neuspjesi, afere i pad povjerenja građana gotovo se nikada ne tumače kao posljedica vlastitih odluka, već kao rezultat zavjera, neprijateljskih medija ili „napada na državu“ ili „napada na Bošnjake“. Takva retorika možda kratkoročno mobilizira stranačko biračko tijelo, ali dugoročno razara povjerenje u institucije i samu ideju zajedničke države.

Kada se svaka kritika vodstva SDA BiH proglašava izdajom, država prestaje biti prostor demokratske rasprave, a postaje stranački totem oko kojeg se okupljaju samo odabrani.

Država pripada građanima, ne strankama

Bosna i Hercegovina nije nastala niti je opstala zahvaljujući jednoj stranci. Ona je preživjela zahvaljujući institucijama, međunarodnom pravu i žrtvi svojih građana različitih identiteta i uvjerenja. Državotvornost nije titula koja se jednom osvoji i trajno posjeduje; ona se iznova dokazuje odgovornim odnosom prema državi, njenim institucijama i građanima.

SDA BiH ima pravo da govori o svojoj historijskoj ulozi, ali nema pravo da sebi prisvaja državu niti da monopolizira pojam državotvornosti. Država Bosna i Hercegovina nije stranački kapital, niti je ičije ekskluzivno vlasništvo.

Ako SDA BiH želi da se i danas smatra državotvornom strankom, mora to dokazivati u praksi: jačanjem institucija, odricanjem od klijentelizma, nepotizma, korupcije, prihvatanjem kritike i poštivanjem činjenice da je Bosna i Hercegovina zajednička kuća svih njenih građana.

Sve drugo nije patriotizam, nego politička mitologija koja državi donosi više štete nego koristi.