Dok ministar za pitanje boraca i ratnih vojnih invalida Unsko-sanskog kantona svaki mjesec na svoj bankovni račun prima osnovna primanja u iznosu od 6.031,18 konvertibilnih maraka, čovjek koji je četiri godine ležao po rovovima braneći ovu istu državu i tadašnji Bihaćki okrug za isti taj period dobija tek 9 KM — koliko košta jedna mala pica. Ovaj zapanjujući nesrazmjer, koji gotovo da izmiče zdravom razumu, nije puka greška u sistemu. On je, zapravo, njegov vjerni odraz.

Rat u Bosni i Hercegovini zvanično je počeo 15. aprila 1992. godine i trajao je sve do 14. decembra 1995., kada je na snagu stupio Dejtonski mirovni sporazum. Ukupno 44 dugih i krvavnih mjeseca. Bivši pripadnici 5. korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine, koji su u najtežim okolnostima branili slobodne teritorije Unsko-sanskog kantona, danas za svaki od tih ratnih mjeseci primaju dodatak u simboličnom iznosu od 9 KM. Za cijeli rat — svega 396 konvertibilnih maraka, koliko ministar zaradi za manje od dva radna dana.

Kantonalni dužnosnici vs. borci: Jednadžba koja boli

Matematika je surova i nemilosrdna. Ministar, čiji je resor po samoj svojoj definiciji posvećen zaštiti interesa boraca i ratnih vojnih invalida, za jednu kalendarsku godinu rada prima ukupno 72.374,16 KM iz budžeta. Nasuprot tome, borac koji je proveo svih 44 ratnih mjeseca na prvoj liniji odbrane, koji je izložio vlastiti život za opstanak Bosne i Hercegovine, iz budžeta USK prima 396 KM mjesečno kao ukupnu naknadu za čitav ratni angažman — što je manje od 0,55% godišnje plate ministra čiji je posao da se brine upravo o njemu.

Važno je naglasiti da ovaj minimalni mjesečni iznos ne primaju ni svi bivši borci — sistem je uspostavljen na način da samo određena kategorija bivših pripadnika 5. korpusa ARBiH ima pravo na ovu naknadu, dok su drugi, iz različitih administrativnih ili zakonskih razloga, i taj skromni iznos zaobilazi. Sistem koji je trebao biti mreža zaštite, pretvorio se za mnoge u birokratsku prepreku.

Moralna hipoteka jednog društva

Oni koji su preživjeli rat, mnogi od njih noseći fizičke i psihičke ožiljke do kraja života, danas u velikom broju žive na rubu egzistencije. Ratni vojni invalidi suočavaju se sa neadekvatnim zdravstvenim sistemom, visokim stopama nezaposlenosti i, možda najteže od svega, osjećajem da ih je država, za čiji su opstanak dali sve što su imali, zaboravila. Udruženja boraca u ovoj priči nisu dio rješenja — one su dio problema. Godišnje iz budžeta inkasiraju desetine hiljada maraka za fiktivne projekte i manifestacije, a zauzvrat vladajućim strankama pružaju ono što im je najpotrebnije — šutnju i legitimitet. Borac u rovovima nije imao tu privilegiju. Njegove nasljednike u udruženjima, čini se, ona sasvim dobro plaća.

U takvom kontekstu, ministarstvo čiji je primarni mandat briga o borcima i invalidima postaje, paradoksalno, simbol upravo te nepravde. Nije u pitanju lični integritet funkcionera koji tu poziciju trenutno zauzima — plate ministara regulisane su zakonskim okvirom koji vrijedi za Unsko-sanski kanton. Pitanje je suštinsko i strukturalno: kako je moguće da sistem koji se poziva na zahvalnost prema braniteljima istovremeno dopušta da ta zahvalnost bude mjerljiva iznosom deset puta nižim od jedne potrošačke korpe?

Trideset godina nakon rata, Unsko-sanski kanton još uvijek nije pronašao odgovor na ovo pitanje — ili ga, što je vjerojatnije, nije ni tražio. Dok se u Skupštini Unsko-sanskog kantona sistematski izbjegava svaka ozbiljnija rasprava o visini mjesečnih primanja zastupnika, dok se to pitanje gura pod tepih i prešućuje u hodnicima vlasti uz kafu i rukovanje, čovjek koji je u jesen 1992. ili u zimu 1994. ležao u zasjedi u rovovima okupiranim štakorima čeka svoju naknadu od 9 KM po ratnom mjesecu — i pita se čemu je, zapravo, sve to bilo. Odgovor na to pitanje ne smije se prepustiti tišini. Niti smije čekati još trideset godina.

VEZANI ČLANAK: Za sat sjednice uzimaju koliko radnik za cijeli mjesec — objavljujemo svih 14 imena koja dijele 1.400 KM po zasjedanju