Šta je Banjaluka danas? Da li je to ona krajiška ljepotica iz starih razglednica, grad sevdaha, sehara i zelenila, grad u kojem su studenti iz cijelog svijeta pronalazili toplinu i smisao? Ili je to, ipak, kaljava palanka srpskog sveta – mjesto u kojem se murali zločincu Ratku Mladiću crtaju po bijela dana, tik uz javne kuhinje i humanitarne organizacije, kao cinični ukras gladi i siromaštva?

Jer upravo to sam vidio prije nekoliko dana u Mejdanu, na mjestu koje volim, koje u sebi nosi staru dušu Banjaluke.

A tamo gdje najugoženiji ljudi čekaju u redu za hljeb i ulje, za paket pomoći da prežive narednu sedmicu, e tamo ih sa zidova gleda novopostavljeni, ofarbani zločinac Ratko Mladić – čovjek pravosnažno osuđen za genocid.

Ali nije samo to.

Pored njega stoji i grafit Spomenka Gostića, nesretnog dječaka iz VRS uniformiranog i odvedenog u smrt, umjesto da bude zaštićen kao dijete bez roditelja. On, nedorasli i nezbrinuti, danas je pretvoren u mitskog “junaka srpskog sveta”. I dok njegova tragedija vapi za empatijom, neko ju je iskoristio da napravi još jedan kamenčić u bolesnom mozaiku nacionalističkog mita.

Zločinci na zidovima, narod u redovima

To je današnja Banjaluka. Zidovi humanitarnog udruženja “Mozaik” iscrtani Mladićem, a ispod tog zida ljudi, Banjalučani, povratnici, penzioneri i socijalni slučajevi čekaju da dobiju kilogram brašna i flašu ulja.

Ironija je brutalna: vlast koja ne zna nahraniti svoj narod zna održavati mitove. Umjesto dostojanstva, oni dobijaju idole zločina. Umjesto solidarnosti, oni dobijaju poniženje. Poruka je kristalno jasna: možete biti gladni i siromašni, ali mit o Mladiću mora biti hranjen i održavan.

Politika gladi i mitova

Ovo nije slučajno. Ovo je planska arhitektura palanke. Vlast u Republici Srpskoj ne zna izgraditi fabrike, ne zna izgraditi ekonomiju, ne zna ponuditi perspektivu. Ali zna održavati murale. Oni su jeftiniji od radnih mjesta, lakši od socijalnih programa, a nose težu poruku: ovo je grad u kojem vladaju mitovi, a ne ljudi.

Oni koji su preživjeli rat sada preživljavaju ruz edove za pomoć. Oni koji su izgubili domove i bližnje sada gledaju lice čovjeka koji je simbol njihovog uništenja. A Banjaluka? Banjaluka se odavno pretvorila u palanku srpskog sveta – iz koje mladi bježe, a starci čekaju humanitarne pakete i nadolazeću smrt.


Strah povratnika i šutnja većine

Povratnici u Mejdanu i drugim dijelovima grada i dalje žive pod tihom prijetnjom. Mural nije samo boja na zidu. To je poruka: niste dobrodošli, prošlost nije završena. To je četničko zapišavanje terena. A većina? Većina šuti. Navikli su na murale, navikli su na cinizam, navikli su na poniženje. Navikli su na velikosr0sko orgijanje. Navikli su…

Od šehera do posrbljene sramotice

Nekada šeher-ljepotica, Banjaluka je danas posrbljena sramotica. Grad u kojem murali nisu posveta umjetnosti, nego političko oružje. Grad u kojem se boje ne koriste da bi uljepšale fasade, nego da bi produžile rat. Grad u kojem dijete koje je trebalo biti u domu za nezbrinutu djecu postaje “srpski heroj”, a čovjek koji je odgovoran za genocid postaje “otac i heroj nacije”.

I to je najveća sramota Banjaluke danas – što je od ljepotice pretvorena u palanku u kojoj se glad krije iza mitova, a murali zločinaca crtaju pored humanitarnih kuhinja.

Grad poniženja i cinizma

Sve dok je tako, sve dok murali Mladića i ostalih zločinaca niču pored redova gladnih ljudi, Banjaluka neće biti grad mira ni dostojanstva. Biće to grad poniženja i cinizma. Grad u kojem se narod hrani mrvicama, a mitovi gozbeno sjaje na zidovima.

I zato, kad se sljedeći put neko zapita šta je Banjaluka danas, neka se sjeti ove slike: red gladnih ljudi u redu za humanitarnu pomoć ispod nasmijanog lica ratnog zločinca Ratka Mladića. To je portret palanke srpskog sveta. To je epitaf nekadašnje krajiške ljepotice, a današnje seoske sramotice..