U beogradskoj Areni sinoć je pala odluka, ne na parketu, gdje je Srbija rutinski pregazila Sloveniju u prijateljskoj utakmici, nego na tribinama. I to odluka zapečaćena zvižducima. Oni su bili jači od svih Dončićevih poena i Jokićevih asistencija.

Jer, nije mali broj puta u balkanskoj povijesti masa bila precizniji barometar od bilo koje agencije za istraživanje javnog mnijenja. Kad te masa prizove, ti si Bog. Kad te masa izviždi – ti si bivši. To zna i Aleksandar Vučić, bivši huligan-navijač, današnji politički huligan, čovjek koji je od hukova s tribina učio politiku i kojem su zvižduci, podrška ili psovka s juga tribine uvijek bili važniji od svih izbornih komisija, PR-ova i ustavnih sudova.

E pa, sinoć je Milorad Dodik, bivši predsjednik entitera Republika Srpska, na svojoj koži osjetio što znači kad ti masa okrene leđa. Publika u beogradskoj Areni nije zviždala tek jednom oronulom balkanskom političaru. Ona je zviždala simbolu, paradigmi, najvulgarnijem obliku parapolitike koja se raspada. Zviždala je Dodiku kao političkom mrtvacu koji to još ne zna.

A nije da mu Vučić nije upalio crveno signalno svjetlo. Muzika s razglasa u trenutku zvižduka, to je ona jadna akustična režimska kozmetika – da se sakrije istina, da se pokrije buka. Ali ne možeš ti sakriti zvižduke hiljada ljudi. Oni prolaze kroz beton, kroz ozvučenje, probijaju svaku propagandu i svaki spin.

Zato se treba pitati – Jesu li Zvezdini navijači zvižducima poslali Dodika u penziju?

Odgovor se već nazire. Vučić je shvatio da je Dodik postao teret. Ako te beogradska publika, koja je decenijama hranjena pričom o srBskom bratstvu, jedinstvu i “dvije srpske države”, izviždi i isprati pognute glave – ti više nisi upotrebljiv. Gotov si.

Vučiću je masa uvijek bila i saveznik i neprijatelj. On zna da su zvižduci javna sondaža terena. Kad oni krenu, politički refleksi su jasni: mora se pronaći novi “Bosanac”. Draško Stanivuković? Ili neko treći? Svejedno. Vučić će ga inaugurisati, jer njemu trebaju poslušni pioniri, a ne likovi koji svojim sudskim presudama i političkim fijaskom postaju međunarodni problem.

Sinoćnji zvižduci bili su, zapravo, kolektivni epitaf Miloradu Dodiku. Još će on govoriti, još će dizati referendumsku prašinu, još će prijetiti otcjepljenjima i pjevati o Srbiji preko Drine. Ali sve to sada zvuči kao prigušen eho. Kao krčanje čovjeka kojeg je publika otpisala.

Dodik je beogradsku Arenu napustio pognute glave. I to je najveća metafora njegove političke karijere. Čovjek koji je godinama hodao uobraženo, s figurom lokalnog balkanskog šerifa, otišao je iz dvorane kao što će otići i iz politike – u sramoti i pod zvižducima.

A Vučić? On će već sutra smisliti novog Dodika, jer publika traži svježeg klauna preko Drine.

Ali, jedno je sigurno – publika se ne vara. Sinoćnji zvižduci bili su jasniji od bilo kakve presude Suda BiH ili odluke CIK-a. Beograd je Dodika poslao u penziju.

I to ne tiho, ne birokratski, nego gromoglasno – zvižducima 20 hiljada grla.