U bizarnom političkom teatru srpskog sveta uvijek treba nova, izmišljena prijetnja. Jer bez prijetnje nema mobilizacije, bez mobilizacije nema vlasti, a bez vlasti nema mita o “srpskoj ugroženosti” koji tu vlast održava na životu. Zato je posljednjih mjeseci otvorena nova epizoda stare paranoične drame: Zagreb, Priština i Tirana navodno spremaju napad na Srbiju i Srbe.

Ako vam to zvuči poznato, niste pogriješili. Ta dramaturgija već tri decenije funkcioniše po istom obrascu. Najprije se nacrta ili izmisli neprijatelj. Onda se taj neprijatelj predstavi kao egzistencijalna opasnost. Zatim se srpski narod uvjeri da je ugrožen. A onda se, naravno, pojavi vođa koji će narod zaštititi.

I tako, krug se zatvara. Iz decenije u deceniju.

Paranoja kao državna doktrina

Tako predsjednik Srbije Aleksandar Vučić u najnovijem izlivu paranoje na mali mozak tvrdi da su Hrvatska, Albanija i Kosovo napravili “vojni, ofanzivni savez”. Milorad Dodik, vječiti politički imitator svega što dolazi iz Beograda, nadovezuje se i dodaje da taj savez “ruši Bosnu i Hercegovinu na paramparčad”.

Zastanimo na trenutak. Hrvatska i Albanija su članice NATO-a. Kosovo nije član NATO-a, ali se nalazi pod zaštitom međunarodnih snaga i sarađuje sa zapadnim sigurnosnim strukturama. Deklaracija o saradnji koju su potpisali ministri odbrane tih država govori o regionalnoj bezbjednosti i koordinaciji i NIKAKVE VEZE NEMA ni sa Srbima, ni sa Srbijom.

Ni vojnog pakta, ni saveza, ni mobilizacije.

Ali u političkom imaginariju srpskog sveta to se pretvara u prijetnju epskih razmjera. Zašto? Zato što je paranoja korisna. Ona je politički kapital.

Paranoja homogenizira srBsko biračko tijelo sa obje strane Drine.

Strah kao politički pogon

U toj konstrukciji straha logika ne igra nikakvu ulogu.

Država Srbija koja kroz Deklaracije ima formalne i neformalne teritorijalne pretenzije prema Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori govori o prijetnjama koje dolaze iz Zagreba, Prištine i Tirane. Politika koja godinama insistira na konceptu “srpskog sveta” odjednom se predstavlja kao žrtva tuđeg militarizma.

To je klasična projekcija.

Jer koncept “srpskog sveta” nije nikakva kulturna platforma. Riječ je o političkoj doktrini koja nastavlja ideju Velike Srbije drugim sredstvima. Cilj je politička i institucionalna kontrola nad svim Srbima u regionu, uz stalno slabljenje država u kojima ti Srbi žive.

Zato je Dodik tu ključna figura.

On nije samo političar entiteta Republika Srpska. On je produžena, terenska ruka te ideologije.

Kad Dodik govori o vojnom savezu koji ruši Bosnu i Hercegovinu, on zapravo radi nešto sasvim drugo: pokušava opravdati vlastitu politiku rušenja države čiji je entitet RS.

To je politička akrobatika koja bi bila komična da nije odista opasna.

Hrvatska kao stalni fantom

U srpskom političkom narativu Hrvatska ima posebno mjesto. Ona se pojavljuje kao stalni fantom.

U realnosti, Hrvatska je članica Evropske unije i NATO-a. Ekonomija joj raste, turizam obara rekorde, a desetine hiljada građana baš Srbije svake godine dolaze ili ljetovati ili raditi upravo tamo.

Paradoks je gotovo groteskan.

S jedne strane zvanični Beograd upozorava građane da ne putuju u Hrvatsku jer je navodno nesigurna. S druge pak strane, desetine hiljada tih istih građana rade kao sezonci u hrvatskim hotelima, restoranima i građevinskim firmama.

Ako je Hrvatska opasna zemlja, zašto se u nju ide raditi?

Ako je rat na pomolu, zašto turizam cvjeta?

Odgovor je jednostavan: zato što rat postoji samo u propagandnom prostoru i paranoičnom glavama bojovnika srpskog sveta.

Propaganda kao politička ekonomija

Jer taj srpski svet već godinama funkcioniše kao propagandna ekonomija.

U toj ekonomiji činjenice su smetnja. Logika je nepotrebna. Realnost je tek sirovina koja se oblikuje prema političkoj potrebi.

Medijski aparat u Srbiji i entitetu Republika Srpska proizvodi permanentno stanje uzbune i anksioznisti. Neprijatelj nikada ne spava. Zavjere se stalno pletu. Granice su stalno ugrožene. Srbima se uvijek “radi o glavi”.

A narod mora biti spreman.

Spreman na šta?

Na vječnu mobilizaciju.

Dodikova politička matematika

Milorad Dodik dobro razumije tu sociopatsku dinamiku.

Njegova politička karijera u posljednjoj deceniji zasniva se gotovo isključivo na proizvodnji konflikta. Svaki međunarodni spor, svaka regionalna napetost, svaka diplomatska nesuglasica pretvara se u dokaz velike zavjere protiv Srba.

U toj logici, Bosna i Hercegovina nije država nego neprijateljski projekt. Evropska unija nije partner nego prijetnja. NATO nije sigurnosni okvir nego agresorski savez.

A sada su u tu paranoičnu mapu dodani Zagreb, Tirana i Priština.

Ta konstrukcija ima vrlo jasnu funkciju: skretanje pažnje.

Jer dok se govori o imaginarnim vojnim prijetnjama, mnogo manje se govori o stvarnim problemima.

O ekonomiji.

O korupciji.

O političkoj izolaciji.

O činjenici da RS sve više liči na politički i ekonomski geto.

Srpski svet i logika opsade

Ideologija srpskog sveta počiva na jednoj temeljnoj pretpostavci: Srbi su stalno i uvijek ugroženi.

Ta pretpostavka mora stalno biti obnavljana iznova i iznova.

Ako nema stvarne prijetnje, ona se mora izmisliti.

U devedesetim je to bio navodni genocid nad Srbima. Danas su to vojni savezi koji opet navodno samo čekaju trenutak da udare na Srbiju.

Ali svaka propaganda ima jednu slabost.

Sudara se s realnošću.

A realnost Balkana danas izgleda ovako: većina država regiona pokušava se integrisati u evropske i evroatlantske strukture i zaboli ih donji dio leđa za Srbijom i Srbima. Regionalna saradnja, koliko god krhka bila, ipak postoji. Ekonomije su međusobno povezane.

Ratna retorika nema uporište u toj stvarnosti.

Ona postoji samo kao politički alat.

Paranoja kao maska

Zato je važno razumjeti jednu stvar.

Paranoja srpskog sveta nije izraz stvarnog straha. Ona je maska političke i teritorijalne ambicije.

Kada Vučić govori o vojnom savezu protiv Srbije, on ne opisuje stvarnost nego gradi narativ koji mu omogućava da ostane centralna figura nacionalne politike.

Kada Dodik govori o rušenju Bosne i Hercegovine, on ne brani stabilnost nego pokušava opravdati vlastiti separatizam.

U toj igri straha i manipulacije narod je tek statist.

Publika u predstavi.

A stvarni problem

Stvarni problem nije Zagreb.

Nije Tirana.

Nije Priština.

Stvarni problem je politička kultura koja već tri decenije hrani vlastitu moć proizvodnjom straha.

Ta kultura pretvara društva u zarobljene zajednice. U mjesta gdje se prošlost stalno ponavlja jer političke elite ne znaju živjeti bez konflikta.

Zato će se nove prijetnje pojavljivati stalno.

Danas Zagreb, Priština ili Tirana.

Sutra neko drugi.

Jer bez neprijatelja srpski svet ostaje bez pogonskog goriva mržnje.

A to je nešto što njegovi arhitekti nikada neće dozvoliti.