“Pitanje za Dodika i cijelu političku strukturu koja godinama govori u ime svih Srba: Da li su Srbi u Bosni i Hercegovini konstitutivni narod ili hrišćanska manjina? Odlučite se već jednom!“


Ima neka kosmička pravda u balkanskim političkim obrtima. Godinama slušaš o nekakvoj ugroženosti. Godinama slušaš o otimanju prava. Godinama slušaš sa druge strane, o Republici Srpskoj kao posljednjem bedemu slobode, o Srbima kao konstitutivnom narodu, o Dejtonu kao svetom pismu i o ustavnim kategorijama koje vrijede više od zakona gravitacije. Godinama se mjeri krvna slika Bosne i Hercegovine isključivo etničkim šestarom, pa se svakome određuje mjesto, kvota, teritorija, obor i pravo glasa.

Od naroda do manjine preko Izraela

I onda Željka Cvijanović ode u Izrael jer slabo gdje ima otići.

Ode kao član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, a Izraelci je dočekaše je kao „srpskog člana“ nečega, ne zna se čega. Ode u zvaničnu posjetu ispred države Bosne i Hercegovine, a iza nje zastava entiteta Republika Srpska. Ode da objašnjava konstitutivnost, jednakopravnost i ustavni položaj Srba, a vrati se sa historijskim političkim dostignućem: Izraelski ministar vanjskih poslova Gideon Sa'ar Srbe u Bosni i Hercegovini nazva hrišćanskom manjinom. Dobro ste pročitali-hrišćanskom manjinom.

Pa čekajte malo. Od kada su to Srbi postali manjina, pa još hrićanska u BiH? Kada se dogodio taj zemljotres u ustavno-pravnom poretku Bosne i Hercegovine? Kada je nestao cijeli jedan konstitutivni narod, srpski da prostite?

Kada se on to pretvorio u manjinsku zajednicu kojoj treba zaštita?

Godinama Milorad Dodik i njegova politička mašinerija drže lekcije domaćoj i međunarodnoj javnosti o tome kako Srbi u Bosni i Hercegovini predstavljaju jedan od tri konstitutivna naroda. Svaka rasprava o građanskoj državi završava pričom o zaštiti konstitutivnosti. Svaki pomen evropskih presuda završava pričom o kolektivnim pravima. Svaki pokušaj političke reforme udara u zid sastavljen od riječi “konstitutivni narod“.

A onda dođe “prijatelj“. Prijatelj iz Jerusalema.

“Prijatelj“ kojeg je entitet Republika Srpska posljednjih godina predstavlja kao “velikog saveznika“.

Prijatelj kojem se povlađuje i kada cijeli svijet postavlja neugodna pitanja.
Prijatelj kojem se pruža bezrezervna podrška.
I baš taj prijatelj, bez mnogo razmišljanja, bez konsultacija sa RTRS-om, bez Dodikovog savjeta iz Laktaša, bez sjednice Narodne skupštine, Srbe u Bosni i Hercegovini spakuje u kategoriju hrišćanske manjine.

Zvuči grubo, ali tako izgleda kada se propaganda sudari sa stvarnošću.
Jer Izraelci nemaju obavezu da razumiju komplikovanu bosanskohercegovačku etnopolitičku matematiku. Njima su Srbi hrišćani. Kao što su Bošnjaci muslimani. Kao što su Hrvati katolici. Oni posmatraju region kroz vlastitu geopolitičku optiku, kroz logiku vjerskih zajednica i manjinskih prava.

I upravo tu puca cijela konstrukcija Dodikove politike.

Kad nema stvarnih neprijatelja i prijetelji ti mogu biti neprijatelji

Godinama se pričaju laži o ugroženim Srbima. Godinama se proizvodi osjećaj kolektivne opasnosti. Godinama se stvara utisak da iza svakog ugla vreba neko ko želi da izbriše identitet, jezik, pismo, vjeru i politička prava. U stvarnosti ne postoji takav “neprijatelj“.

Ali…

Takva politika traži stalnog neprijatelja.
Takva politika živi od osjećaja ugroženosti.
Takva politika traži dramu čak i tamo gdje vlada dosada.
A kada se dovoljno dugo priča o ugroženosti, kada se dovoljno dugo objašnjava kako je narod pred nestankom, kada se dovoljno dugo proizvodi slika kolektivne žrtve, onda se prije ili kasnije pojavi neko sa strane i kaže:
„Pa dobro, onda ste zasita nekakva manjina.“

I eto paradoksa.

Godinama slušamo kako RS brani prava konstitutivnog naroda-srpskog dabome, a danas od “prijatelja“ iz Izraela stiže poruka o zaštiti hrišćanske manjine. Nikakvog naroda, tek manjine.

Godinama slušamo kako Srbi predstavljaju politički narod ravnopravan sa druga dva, a danas ih izraelski saveznik svodi na status koji podsjeća na zajednice kojima se garantuju posebni mehanizmi zaštite.

Godinama se bježi od građanskog modela ustrojstva države pod izgovorom zaštite konstitutivnosti, a onda međunarodni prijatelj cijelu priču prevede na jezik manjinskih prava.

Možda je upravo zato nastup Željke Cvijanović bio toliko simptomatičan.
Dok god druga dva člana Predsjedništva putuju svijetom, slušamo predavanja o neusaglašenim stavovima, proceduralnim greškama i rušenju institucija.
U Jerusalemu odjednom nestadoše te primjedbe.
Nestade Bosna i Hercegovina iz kadra.
Nestade državna zastava.
Nestade priča o zajedničkom predstavljanju.
Osta samo Republika Srpska.
Osta „srpski član“ kažem, ne zna se čega.
Osta priča o interesima Republike Srpske koje će Izrael, navodno, braniti.
I ostade ona najzanimljivija rečenica.

Odlučite se već jednom šta ste?

Hrišćanska manjina.

Rečenica koja govori više od svih diplomatskih saopštenja.
Rečenica koja razotkriva koliko je opasno kada se politika zasniva na trgovini identitetima.
Jer prijateljstva među državama traju tačno onoliko koliko traju interesi.
Danas te zovu prijateljem.
Sutra te prevedu u fusnotu.
Prekosutra te pretvore u statističku kategoriju.
A onda shvatiš da si cijelo vrijeme drugima služio kao alat u njihovim geopolitičkim igrama.

Zato ostaje pitanje za Milorada Dodika, Željku Cvijanović i cijelu političku strukturu koja godinama govori u ime svih Srba.
Da li su Srbi u Bosni i Hercegovini konstitutivni narod ili hrišćanska manjina?
Odgovor na to pitanje danas duguju vlastitim biračima.
Jer ga je Gideon Sa'ar već dao.
I dao ga je mnogo glasnije nego što su željeli čuti.