U zemlji apsurda, gdje je politička logika odavno otišla u šumsku šumu – a šuma-baš ta, paradoksalno, postala najuređeniji dio sistema – desio se jedan od onih političkih performansa koji bi i Monty Pythonu bili previše nadrealni.

Elem, prvi put, svečano, svečarski, ceremonijalno i protokolarno – predsjednik Republike Srpske Siniša Karan poveo je svog političkog oca Milorada Dodika da ga predstavi Viktoru Orbanu.

Ili će biti da je obratno?

Da, dobro ste pročitali. Siniša Karan je navodno poveo Milorada Dodika. A Dodik je opet npoveo sam sebe, jer ko će drugi voditi Dodika nego Dodik?

Ako vam to zvuči kao masna šala, pričekajte, tek smo počeli.

Prvi put s političkim tatom na putu

Naslov dana bio je: “Karan u Budimpeštu poveo Dodika da ga predstavi Orbanu.” 
A prava klinička krvna slika politke kaže: Karan – predsjednik na papiru. Dodik – predsjednik svih predsjednika, svih papira i svih onih koji papire nose, potpisuju ili uništavaju u manjem BiH entitetu. Znate onu Dodikovu staru:
„Biću predsjednik svih predsjednika.“ 
E pa, došlo vrijeme da se ta proročanska rečenica ispuni. Ako išta zaslužuje da uđe u političke citate apsurda, onda je to ova. Jer, na fotografijama iz Budimpešte, ne znate ko je šef, ko pomoćnik, ko potrčko, a ko autohtoni turist. Zapravo znate sve, da se ne lažemo. Znate i ko je predsjednik i ko je Karan-sa malim ili velikim “K“ isto vam se hvata. 
Karan, onaj sa velikim “K“ vidimo pozira kao dijete na školskom izletu.
Ana Trišić-Babić glumi trenutnu predsjednicu u pokušaju.
A Dodik drži poklon mitropolitu Lukijanu kao domaćica kad donosi pitu na slavu i čeka pohvalu. I sve bi to bilo komično da nije tragično.
A opet, toliko je tragikomično da je smiješno. Tačnije – smijemo se da ne bismo plakalI.

Batler sa titulom predsjednika

Vidite, u RS-u postoji predsjednik – ali on zapravo nije predsjednik. Zvanično, predsjednik se zove Siniša Karan.
Nezvanično, i istinito, predsjednik se zove Milorad Dodik. Jer, realno, šta Karan radi?
Šta god mu Dodik kaže.
Kad Dodik sjedne – Karan stane.
Kad Dodik stoji – Karan se nasmije.
Kad Dodik priča – Karan klima glavom.
Kad Dodik šuti – Karan čeka novu instrukciju. To nije predsjednik.
To nije ni premijer.
To nije ni savjetnik.
To je – batler s funkcijom i sidekick sa širinom osmijeha, ali bez širine ovlasti. Ne pamtim kada je neka politička funkcija imala manje suštine nego danas.
Karan izgleda kao čovjek koji i dalje traži gdje se pali prekidač u kabinetu, a Dodik stoji iza njega i govori:
“Pusti, sinko, ja ću.”

Predsjednik na papiru, batler na terenu

Da stvar bude zanimljivija, Karan je pobijedio na izborima.
To jeste, pobijedio je koliko se u RS-u može pobijediti kad je logistika na jednoj strani, birački odbori na istoj, a brojači glasova na godišnjem odmoru zdravog razuma. Pobijedio je minimalno. Jedva. Kroz iglene uši. 
Pobijedio je zahvaljujući mjestima gdje se čuda događaju samo na izborima.
Pobijedio je jer je hodao uz Dodika kao privezani ljubimac koji samo povremeno smije dići glas da ne bi uvrijedio gazdu. Građani su to vrlo dobro vidjeli:
Iako je formalno novi predsjednik, Siniša Karan je i dalje stara dobra politička sjenka, koja se pomjera samo kada njen nosilac – Dodik – napravi iskorak. Ili, kako bi rekli u stripovima:
Siniša Karan – sidekick.
Dodik – superhero.
RS – politički Gotham, ali bez Batmana, a sa dva Jokera.

Budimpešta: Dodikov Disneyland

Nego, da vidimo šta se desilo u Budimpešti. Tri figure ulaze kod Orbana:
– jedan “bivši” predsjednik koji nije bivši ni u snovima,
– jedan “aktuelni” predsjednik koji je aktuelan kao ukras na jelki u martu,
– i jedna Ana Trišić-Babić, koja je obnašala ili se predstavljala da obnaša funkciju V:D: predsjednice, a to je otprilike kao da se predstavljate kao doktor jer imate toplomjer. Ako je iko ikad glumio neku moć – to je ova trojka.
Ako je iko ikad glumio vlast – to je Karan.
Ako je iko ikad glumio glumca – to je Dodik. Susret s Orbanom bio je tačka na “i”:
Orban dočekuje delegaciju RS-a kao da mu dolazi folklorno udruženje iz Pečuja sa poklonima, a ne zvanična vlast jednog entiteta.
A delegacija se sama tako i ponaša. Dodik nosi poklon.
Karan se smije.
Trišić-Babić se slika.
A Orban, onako diplomatski cinično, zna:
“Kome treba jača država kad ima jačeg Dodika?”

20 godina dominacije: šahovska tabla na kojoj je Karan pijun

Dodik je 20 godina sve funkcije pretvorio u pozornice.
Kad je bio premijer – premijer je bio Bog.
Kad je bio predsjednik RS-a – predsjednik je bio centar svijeta.
Kad je bio u Predsjedništvu – BiH je bila šator u kojem Dodik nastupa. Kad je pao s funkcije – ostao je funkcija bez funkcije.
I to funkcija jača nego što su mnogi s funkcijom ikad bili. U političkoj fizici RS-a:
Dodik je gravitacija.
Ostali supolitički i ljudski meteori. A sada, došlo je vrijeme da se to pokaže u punoj raskoši.
Predsjednik Karan je samo vizuelni podsjetnik da Dodik ne treba ured, kabinet, pečat ni obaveze – da bi ostao ono što jeste:
Don Dodik – politički capo di tutti capi Republike Srpske.

Blanuša – putokaz koji je uplašio Dodika Ali nije sve komedija.
Tu je i onaj opasan, ozbiljan dio priče:
Karan je pobijedio za dlaku. Čudo u nekoliko biračkih mjesta, gdje su se glasovi množili brže od gljiva poslije kiše, vratilo ga je u život politički. Jer Branko Blanuša – da se razumijemo – nije izgubio.
Njegova minimalna razlika pokazala je da je Dodikova magija iscurila.
Narod se umorio od spektakla i batlera.
Narod je vidio da u RS-u postoji samo jedan čovjek sa svim koncima, a da Karan ima jednu funkciju – da drži kamen dok Dodik skida paučinu sa političke scene. I to Dodika plaši.
Jer što je razlika manja – sve je više jasno ko je lider, a ko maskota.

Smijemo se jer šta nam drugo preostaje?

Dakle, gdje god da se Karan pojavi – Dodik je već tu.
Gdje god da Karan pođe – Dodik ga vodi.
Kad god da Karan nešto potpiše – Dodik mu drži ruku.
Kad god da Karan treba izgledati kao predsjednik – Dodik se ubaci u kadar. Pa onda konačno pitanje koje vrišti iz svake fotografije, svakog kadra, svakog izvještaja: Ko je ovdje karan, a ko predsjednik? Ako pitate Dodika – on je predsjednik.
Ako pitate Karana – on će vam reći da mora da pita Dodika.
Ako pitate Orbana – njega iskreno nije ni briga, bitno je da dođe nekakv poklon i uvjerenje da nije najluđi u Evropi.
Ako pitate građane RS-a – znaju odgovor već 20 godina. A ako pitate historiju – ona će vam reći onu najjednostavniju:
Karan je funkcija.
Dodik je sistem.
RS je jeftina predstava. I sve dok se ne završi ovaj teatar apsurda, imaćemo predsjednika koji nije predsjednik i šefa koji nikad nije otišao. To je ta politička šuma.
U njoj je najopasnija stvar – ne vuk, nego lovac koji vodi ljude u ambis.