Poruka je da se presude mogu ignorisati. Poruka je da se žrtve genocida mogu zauvijek gurnuti u tišinu. I to na sat vremena od Srebrenice. "

U Šekovićima, na jedva sat vožnje od Srebrenice, svečano je otkriven spomenik Miloradu Miši Pelemišu. Parastos, govori, akademija, dokumentarni film. Ministri RS u prvim redovima, kamere spremne, mikrofoni prisutni, govori pun patosa... A govorilo se o časti, žrtvi, slobodi, herojstvu. Ne znam samo kojim povodom?!



I dok su se riječi kotrljale kroz zvučnike, na svega nekoliko desetina kilometara od tog mjesta zemlja još uvijek krije kosti ubijenih ljudi.

Spomenik za šta?

U toj geografskoj blizini, gotovo fizičkoj, leži sav užas ove priče. Jer nije problem samo u jednom spomeniku. Problem je u tome što taj spomenik rječito govori o stvarnosti od više od hiljadu presuda. Govori kako je u jednom političkom i moralnom univerzumu zločin prešao put od tajne do ponosa.

Vijest, dakle, glasi da je u Šekovićima otkriven spomenik komandantu 10. diverzantskog odreda Vojske Republike Srpske. To je, znate, ona jedinica čiji su pripadnici pred sudovima priznali i dokazano učestvovali u strijeljanjima zarobljenih Bošnjaka u julu 1995. godine. Konkretnije, na Ekonomiji Branjevo kod Pilice ubijeno je više od hiljadu muškaraca i dječaka. Ljudi su stajali u redovima dok su ih vojnici streljali rafalima.

Iako Pelemiš nikada nije pravosnažno osuđen, brojni dokazi i svjedočenja tokom suđenja pred međunarodnim i domaćim sudovima ukazivali su na ulogu njegove jedinice u genocidu u Srebrenici.

Franc Kos dobio je 35 godina zatvora. Stanko Kojić 32. Zoran Goronja 30. Vlastimir Golijanin 15. Marko Boškić deset. Brano Gojković deset.

A komandantu te jedinice danas se podiže spomenik. I to nije incident. To je cijeli jedan sistem.

RS-ni na istok, ni na zapad!

U jednoj polovini entiteta ratni zločinci dobijaju finansijsku pomoć iz budžeta. U Prijedoru se tako dijeli novac osuđenima za ratne zločine dok majke ubijene djece već tri decenije mole za spomenik svojim mrtvim sinovima i kćerima.

U drugoj polovini entiteta, onoj istočnoj, podižu se spomenici komandantima jedinica čiji su vojnici učestvovali u genocidu. Zapad i istok entiteta Republika Srpska rade savršeno usklađeno. Jedni plaćaju zločince, drugi slave zločin.

Tako izgleda normalizacija nenormalnog.

U Šekovićima se govorilo o herojstvu. O slobodi. O žrtvi. Niko nije spomenuo Branjevo. Niko nije spomenuo Pilicu. Niko nije spomenuo Srebrenicu. Niko nije spomenuo hiljadu ljudi koji su padali jedan preko drugog dok su rafali kosili redove civilnih zarobljenika.

To je moralna matematika srpskog nacionalizma treće decenije nakon rata. Ako o zločinu šutiš dovoljno dugo, ako ga relativiziraš dovoljno puta, ako ga zamotaš u priču o patriotizmu, na kraju dobiješ spomenik.

Spomenik nevinosti zločina

A onda dolazi završni čin te groteske. Ministri RS-a stoje pored tog spomenika i govore o slobodi. O patriotizmu. O "odbrani otadžbine".

Kada entitetski funkcioner stoji pored spomenika čovjeku čija je jedinica učestvovala u genocidu i naziva ga herojem, to više nije historijski revizionizam.To je državna politika.

I zato ovo nije samo pitanje jednog mjesra u Birču. Niti jednog komandanta. Niti jedne jedinice.

Ovo je pitanje političkog projekta koji traje tri decenije najmanje. Projekt je to u kojem je genocid pretvoren u patriotsku unosnu legendu.

Pogledajte samo strukturu tog događaja u Šekovićima. Parastos. Akademija. Dokumentarni film. Govori ministara. To nije komemoracija. To je cijeli jedan ritual.

Ritual u kojem se briše granica između zločina i heroizma. U tom ritualu žrtve ne postoje. Postoje samo “borci”, “patriote”, “branitelji”.

A oni koji su ubijeni pretvaraju se u fusnotu ako i toliko.

I upravo u tome leži najveća podmuklost ovog spomenika. Nije cilj samo da se oda počast jednom komandantu.

Cilj je da se poruči kako genocid nije zločin nego temelj entiteta. Zato su ovakvi spomenici uvijek podignuti blizu mjesta zločina. To nije slučajno.

Šekovići su sat vremena od Srebrenice. Ta udaljenost je simbolična.

Poruka odaslana porodicama žrtava genocida

Dovoljno blizu da porodice žrtava znaju. Dovoljno blizu da poruka bude jasna.

Mi slavimo ono zbog čega vi oplakujete svoje mrtve. To je radikalska provokacija u svom najčišćem obliku. Ali tu dolazimo do još jedne brutalne istine. Ovakvi spomenici ne bi bili mogući bez političke klime koja ih hrani.

Tri decenije političari u RS-u grade identitet entiteta na negiranju genocida. Škole ne uče mlade šta se dogodilo. Mediji relativiziraju zločine. Sudske presude nazivaju političkim konstrukcijama.

U takvom okruženju spomenik Pelemišu nije devijacija. On je logičan završetak procesa.

Kada god neko kaže da se zločin ne isplati, treba ga odvesti u Šekoviće.

Tamo stoji dokaz da se itekako isplati.

Ako ste dovoljno visoko u hijerarhiji zločina, dobićete orden. Ako izbjegnete sud, dobićete spomenik. Ako vaši vojnici budu osuđeni, država će im pomoći.

Na kraju će vas proglasiti herojem.

A onda će ministri stajati pored vašeg spomenika i govoriti o slobodi.

I zato je priča o Šekovićima mnogo veća od tek jednog spomenika. Ona govori o društvu koje je odlučilo da ne napravi moralni raskid sa zločinom.

Njemačka je nakon Drugog svjetskog rata uklanjala spomenike nacističkim komandantima.

U RS-u oni se tek podižu. To je razlika između društva koje priznaje zločin i društva koje ga pretvara u svoj mit.

I zato spomenik Miloradu Pelemišu nije samo komad kamena. On je artikulisana politička poruka. Poruka da se genocid može pretvoriti u herojstvo. Poruka da se presude mogu ignorisati. Poruka da se žrtve mogu zauvijek gurnuti u tišinu. Ali postoji jedna stvar koju ni spomenici ni akademije ne mogu izbrisati.

Zemlja ne laže

Masovne grobnice.

One su tvrdoglavije od svake ideologije.

Zemlja u Podrinju još uvijek izbacuje ljudske kosti. Svake godine nova identifikacija, nova dženaza, nova majka koja sahranjuje sina.

I svaki put kada se otkrije nova ljudska kost iz Srebrenice, svaki spomenik zločincima postaje još monstruozniji. Jer podsjeća na jednu jednostavnu činjenicu. Nije najveći zločin ubiti čovjeka. Najveći zločin je ubiti čovjeka i onda podići spomenik onome ko je naredio ili izvršio ubistvo.