Ako je iko imao dilemu kako međunarodna zajednica vidi Bosnu i Hercegovinu, posljednjih nekoliko dana dobio je odgovor u direktnom TV prijenosu. A vidi je kao nesposobnu koloniju, kao prostor za geopolitičko nadgornjavanje i odmjeravanje američkih i evropskih interesa, kao teritoriju na kojoj domaći ljudi uglavnom služe za plaćanje računa tuđih odluka, dok se njihova vlastita država tretira kao usputna kulisa u mnogo većoj predstavi.

Jer upravo se to događa ovih dana oko izbora novog visokog predstavnika.

Diplomatski vašar pod jednim šatrom

Gledamo diplomatski vašar kakav Bosna i Hercegovina nije vidjela od završetka rata. Četiri kandidata, četiri diplomatska bloka, četiri različite računice i nijedna koja polazi od htijenja građana ove zemlje. Amerikanci guraju svog čovjeka, Francuzi svog, Britanci stoje uz Pariz, Nijemci još vagaju, Italijani računaju, a Brisel po običaju kalkuliše pokušavajući dokazati da još uvijek ima politički puls na Balkanu. Svi imaju neku računicu, neki interes i neku strategiju. Samo Bosna i Hercegovina nema nijednu. Latinska serija in vivo, samo fali Kasandra da riješi stvar.

Najkomičnije, a možda i najtragičnije u cijeloj ovoj priči jeste činjenica da se vodi nezapamćena bitka za funkciju koja nikad manje stvarne moći neće imati. Godinama slušamo kako je OHR prevaziđena institucija, kako dolazi vrijeme zatvaranja kancelarije visokog predstavnika, kako će domaći političari konačno preuzeti odgovornost i kako će Bosna i Hercegovina postati "normalna evropska država". Danas čak i Washington otvoreno govori o gašenju OHR-a, dok se po diplomatskim hodnicima sve glasnije šapuće da bi naredni visoki predstavnik mogao biti i posljednji.

Ne kara majka Visokog što se kockao, nego što Južnu interkonekciju nije uvezao

Pa zašto onda ova histerija?
Zašto ovoliko lobiranja?
Zašto ovoliko diplomatske galame?

Zato što se iza funkcije visokog predstavnika odavno više ne krije Bosna i Hercegovina, nego prestiž velikih sila, uticaj nad energetskim koridorima, kontrola procesa oko državne imovine i šira geopolitička borba za Balkan, dok su interesi građana ostali negdje na margini tog nadmetanja.

Amerikanci su prvi povukli potez. Nakon što je Christian Schmidt praktično priznao da je pod pritiskom Washingtona podnio ostavku, postalo je jasno da Bijela kuća želi novog čovjeka. Ne bilo kakvog čovjeka, nego baš svog čovjeka. Službeno se govori o iskustvu, kompetencijama i diplomatskoj karijeri. Nezvanično se govori o Južnoj plinskoj interkonekciji, državnoj imovini i američkim infrastrukturnim projektima. Drugim riječima, Bosna i Hercegovina ponovo služi kao tabla za geopolitički šah na kojoj se pomjeraju figure, dok se stanovništvu objašnjava da je sve to za njihovo dobro.
S druge strane, Francuska, Velika Britanija i dio evropskih država odlučili su pružiti otpor američkom diktatu. Ne zato što ih je odjednom obuzela briga za Bosnu i Hercegovinu, niti zato što ih je preko noći prosvijetlila sudbina njenih građana. U pitanju je mnogo prozaičnija stvar. Autoritet. Prestiž. Uticaj. Nakon godina tokom kojih je Brisel djelovao kao administrativni dodatak Washingtonu, sada EU pokušava dokazati da još postoji i da još uvijek može samostalno donositi političke odluke.

Tako je Bosna i Hercegovina postala diplomatsko bojno polje za dokazivanje evropske relevantnosti.

Da tragedija bude potpuna, sve se odvija u trenutku kada je Evropska unija vjerovatno najslabija u Bosni i Hercegovini od završetka rata. Tri decenije se govori o evropskoj perspektivi, proizvodi strategije, mape puta, reformske agende i akcione planove, dijeli lekcije o vladavini prava i demokratiji, a rezultat svega toga jeste da građani ove zemlje danas više pažnje posvećuju signalima iz Washingtona nego porukama iz Brisela.
To nije poraz Bosne i Hercegovine.

To je poraz Evropske unije.

U tom vakuumu nastupaju domaći igrači.

Dok briselske mačke šute, balkanski miševi kolo vode

Milorad Dodik odavno zna šta želi. Slab OHR, slabe Bonske ovlasti, što manje međunarodnog nadzora i što više prostora za nastavak politike postepenog rastakanja države. Čovjek koji petnaest godina odbija ozbiljan razgovor o državnoj imovini, koji sanja Republiku Srpsku izvan Bosne i Hercegovine i koji otvoreno lobira za ukidanje posljednjih zaštitnih mehanizama Dejtonskog sporazuma sasvim logično priželjkuje visokog predstavnika koji će biti (posljednja) dekoracija, a ne institucija.
Dragan Čović dijeli slične političke snove, samo drugim sredstvima. Svaka institucija koja može zakočiti etničko prepakivanje zemlje predstavlja problem, baš kao što svaki međunarodni akter koji insistira na građanskim principima predstavlja smetnju projektu trajne etničke podjele Bosne i Hercegovine. Zato nije slučajno što su SNSD i HDZ među rijetkima koji ne vide naročit problem u gašenju OHR-a. Dapače, mnoge njihove političke ambicije postale bi mnogo lakše ostvarive bez tog međunarodnog osigurača.

A onda dolazimo do treće strane.

Samo da se ne puca, pa kud puklo-A u glavu će!

Do onoga što se obično naziva probosanskim (građanskim) političkim blokom.
Tu priča postaje najtužnija.

Dok drugi crtaju planove, postavljaju uslove, lobiraju, prijete i trguju, dominantna politička filozofija Sarajeva često se svodi na jednu rečenicu: Samo da ne puca.
Ta rečenica se godinama prodaje kao mudrost, odgovornost i politička zrelost. U stvarnosti je postala zamjena za strategiju, zamjena za viziju i zamjena za bilo kakvu suvislu politiku. Tako smo došli u situaciju da se od izbora visokog predstavnika očekuje ono što bi morale raditi domaće institucije: da štiti državu, provodi presude, zaustavlja blokade, čuva ustavni poredak, rješava pitanje državne imovine, održava minimum funkcionalnosti sistema i spašava evropski put zemlje.

Drugim riječima, očekuje se da stranac radi posao domaće politike i pripadajućih političara.

A onda se neko uvrijedi kada Bosnu i Hercegovinu nazovu protektoratom.

Krugu 99 nema ko da piše

Posebnu simboliku nosi skup nekoliko desetina ljudi pred OHR-om. Krug 99 apeluje da ostanu Bonske ovlasti, upozorava na opasnosti zatvaranja OHR-a i traži evropskog kandidata visokog kredibiliteta. I šta vidimo? Nekoliko transparenata, nekoliko govora i gotovo nikakav interes javnosti. To je možda najpreciznija fotografija Bosne i Hercegovine 2026. godine: Država o kojoj se odlučuje iza zatvorenih vrata, narod koji uglavnom šuti, političari koji čekaju ishod i diplomate koje pregovaraju o budućnosti zemlje kao da pregovaraju o koncesiji za rudnik ili trasi autoputa.

Incko se javi

Još alarmantnije zvuči upozorenje Valentina Inzka. Naravno bivšeg i naravano post festum, ali hajde de.

Čovjek koji godinama nije želio javno komentarisati politička zbivanja sada praktično viče da se akteri ne igraju vatrom. Upozorava da bi slabljenje OHR-a i ukidanje Bonskih ovlasti predstavljalo nagradu secesionističkim politikama, da bi uklanjanje posljednjih zaštitnih mehanizama moglo otvoriti prostor ozbiljnoj destabilizaciji zemlje i da neki politički projekti ne krijju cilj stvaranja funkcionalne demokratije, nego vrlo otvoreno rade na dezintegraciji Bosne i Hercegovine.

I šta se događa?

Njegovo pismo postaje tek još jedan dokument u beskrajnoj arhivi upozorenja koja svi pročitaju, klimnu glavom i uredno odlože u ladicu.

To je možda najveći apsurd cijelog rijalitija.

Svi znaju šta je problem. Svi znaju ko blokira državu. Svi znaju zašto nema zakona o državnoj imovini. Svi znaju zašto nema provođenja presuda. Svi znaju zašto institucije ne funkcionišu. Svi znaju ko i kako podriva Bosnu i Hercegovinu.

Ali se i dalje ponašaju kao da je najveći problem ime čovjeka koji će sjediti u kancelariji na čelu OHR-a. Mjesto kancelarije nije poznato ni autoru teksta.
A možda je upravo to konačna dijagnoza ove zemlje.

Nije ovdje ključni problem Antonio Zanardi Lendi.
Nije Rene Troccaz.
Nije William Ruger.
Nije čak ni pitanje hoće li novi visoki predstavnik biti Amerikanac, Francuz, Italijan ili neko četvrti.

Kad stanje postane s**nje

Problem je što trideset godina nakon rata i dalje čekamo da nam drugi biraju političkog staratelja. Problem je što se budućnost države odlučuje u diplomatskim salonima, dok domaće elite odlično žive od takvog stanja da ne kažem s**nja. Problem je što se Bosna i Hercegovina pretvorila u prostor u kojem svi imaju plan osim onih koji u njoj žive i onih koji je formalno vode.

I zato ovaj je ovaj izbor priča o zemlji koja se toliko navikla da drugi odlučuju umjesto nje da je prestala primjećivati koliko je to ponižavajuće.

Dok Amerikanci broje gasovode i energetske koridore, Evropljani prestiž i izgubljeni uticaj, Dodik nadležnosti koje bi da pretvori u državnost, Čović nove mehanizme etničkog pregrađivanja zemlje, a sarajevske elite još jedan dan bez ozbiljnijeg incidenta koji bi mogao uzdrmati privid stabilnosti, građanima ostaje da gledaju novu sezonu političkog rijalitija u kojem su statisti u vlastitoj državi.

Radni naslov te sezone glasi:
„Traži se novi upravnik kolonije.“
A najgore od svega jeste što taj naslov više nikome ne zvuči pretjerano. Naprotiv!