Vijest konkretno kaže potukle se Delije i Torcida; Splićani iz Brčkog i Beograđani iz Bijeljine. Da nije jadno i strašno, bilo bi tužno i smiješno.

Dalje stoji, čitajte i sami, da su se u Tuzli potukli navijači Zvezde i Hajduka i da su tom prilikom povrijeđene 23 osobe, a da je 93 osobe zadržano u policiji.
Da nije bilo jadno i strašno, bilo bi tužno i smiješno. A pošto je jadno, strašno, tužno i smiješno – onda je savršeno balkansko. Autohtono.

U Živinicama su se, pazite sad, sreli, kako reče neko na tviteru srpsko junaštvo i hrvatska kultura. Još preciznije srpski svet i Velika Hrvatska. Ne na simpoziju, ne na sajmu knjiga, ne na kulturnoj razmjeni studenata, ne na hisotrijskim susretima, nego – na parkingu aerodroma. Sastanak na vrhu civilizacije održan je šakama, nogama, bejzbol palicama i završen je kontuzijama mozga. Dvadeset i tri povrijeđena, devedeset i tri privedena, jedna država koja se pravi da ne postoji i dvije koje su se ponosno delegirale preko huliganskih ekspedicija da pretenduju ovu koja se pravi da ne postoji.

Ako je Balkan ikada tražio svoj UNESCO nematerijalne baštine – evo ga: ritualni susret plemena Torcida i plemena Delije na neutralnom terenu, uz bogatu koreografiju policijskih rotacija i sirena hitne pomoći. Etnografija u realnom vremenu. Daevin da ne povjeruje.

Jer gdje ćeš bolje nego u Živinicama?

U mjestu gdje se nikada ništa veliko nije događalo, pa je bilo krajnje vrijeme da se pojave povijesni delegati iz Splita i Beograda da objasne lokalnom stanovništvu kako izgleda prava balkanska diplomacija: sačekuša, zasjeda, grupna tuča i kasnija herojska prepričavanja na društvenim mrežama.

Delije su se vraćale iz Švedske. Torcida je došla iz Hrvatske. Niko nije iz Tuzlanskog kantona. Svi su, dakle, došli kao turisti nasilja, na kratki izlet u Bosnu i Hercegovinu, jer gdje ćeš bolje testirati plemenske rituale nego u zemlji koja ionako služi kao ničija zemlja, ničiji zakon i ničija odgovornost. Susrele se one dvije polovine Krležine balege da se opet spoje u amalgamu ruku, nogu, ispalih zuba, krvi i ostatka tjelesnih izlučevina. Neko bi rekao ima neke ljupkosti u tim našim malim nacizimima.

Ali ne, nema!

Bosna i Hercegovina je, kako se pokazalo, idealna konferencijska sala za balkanski testosteron, koji niti radi niti j**e.

U toj konferencijskoj sali sastali su se arhetipi: srpsko junaštvo i hrvatska kultura. Dva pola nevoljko rastavljene balkanske balege. Jedni su došli da pokažu kako se voli klub i nacija, drugi da pokažu kako se njeguje tradicija navijačkog folklora. Spojili su se na parkingu, pod reflektorima aerodroma, u globalnom selu u kojem je suviše Malme daleko, a Živinice prokleto blizu svima koji traže priliku da se potuku.
I onda se, kao u svakoj dobroj balkanskoj tragediji, pojavi spisak imena. Imena iz Prijedora, Banjaluke, Bijeljine, Splita, Ploča, Pule, Trogira. Multietničnost nasilja. Regionalna integracija šakama. Erasmus program za lomljenje kostiju. Što bi se rekalo kad se “Beograđani“ iz Bijeljine i “Splićani“ iz Ploča tuku za “Hajduk“ i “Cvezdu“ u Živnicima koje imaju Tuzlanski aerodrom, to se mora naći u kakvoj knjizi povijesti. Ili viceva. Treće nema.

Jedan ood učesnika seminara je završio na intenzivnoj njezi. Povrede glave, kičme, grudnog koša. Mladić, dvadeset i nešto godina. Biografija koja će se od sada mjeriti po ožiljcima. Herojstvo u obliku CT snimka. Roditelji će reći da je “dijete zalutalo”. Navijački forumi će reći da je “pao za boje kluba”. Države će reći – ništa. A što bi i govorile.

Jer država se, kao i uvijek, pojavljuje samo u obliku rotacije i saopštenja. Policija je privedla 93 osobe. Impresivno. Kantonalno tužilaštvo je obaviješteno. Fantastično. Uviđaj je u toku. Genijalno. Sve dalje mjere će se poduzimati po uputama dežurnog tužioca. Savršeno. Balkanska birokratska poezija.

Nego kako uđoše svi ti silnu naučnici, čuj mene huligani u BiH???
I šta je na koncu suština?

Suština je da se navijački ratovi vode kao proxy ratovi krezavih identiteta. Hajduk i Zvezda nisu klubovi. Oni su ideološke platforme, pokretne crkve, stadionske bogomolje, katedrale nacionalne neuroze. Kad se njihovi sljedbenici sretnu, to nije tuča – to je kromanjonski teološki spor u obliku nokdauna.
I gdje će se to bolje odvijati bitka nova, a uvijek vječna nego u Bosni i Hercegovini, zemlji koja je već decenijama poligon za tuđe identitetske ratove, tuđe projekcije, tuđe fantazme o “našima” i “njihovima”.

Živinice su postale privremeni Jerusalim balkanskog plemenskog identiteta. Samo što umjesto svetih relikvija imamo šipke i bokseve, bengalke i fantomke, a umjesto hodočasnika – navijačko-huliganske konvoje.

Sasvim je logično da su se našli kod aerodroma. Aerodrom je simbol tranzita. Oni su u tranzitu iz djetinjstva u odraslu dob, iz subkulture u kriminal, iz “navijanja” u paravojnu estetiku.

I onda se pojavi balkanska komedija apsurda: Torcida i Delije se tuku u Bosni i Hercegovini, a lokalni stanovnici se češkaju po glavi i gledaju kako im se regionalna povijest odvija ispred kućnog praga. Niko nije njihov, svi su tuđi, a posljedice su lokalne. Bosna i Hercegovina kao Airbnb i Booking za tuđe ratove.

Ironija je potpuna: jedni dolaze iz države članice EU, drugi iz države koja sanja imperije, a oboje kromanjonske skupine dolaze u državu koja se pravi da (ni)je država. Rezultat: dvadeset i tri povrijeđena, devedeset i tri privedena, nula političke odgovornosti, nula društvene refleksije.

Jer ovo nije navijački incident. Ovo je sociološki eksperimentalni seminar na otvorenom. Doktorat iz regionalne patologije identiteta.
A najzanimljiviji dio je narativ koji će tek uslijediti: svako će imati svoju istinu. Torcida će reći da su branili čast. Delije će reći da su napadnuti mučki. Mediji će brojati povrijeđene kao vikend statistiku. Političari će šutjeti, jer navijači su rezervna vojska identitetskih narativa. Države će se praviti da se ništa nije dogodilo. A Balkan će nastaviti živjeti u uvjerenju da je šaka argument, a lom kostiju samo još jedna forma dijaloga.

Ako je ikada postojala metafora “srpskog sveta” i “velike Hrvatske” u mikrosvijetu, onda je to tuča u Živinicama. Dvije razlilite, a iste ideologije se sudaraju u trećoj zemlji, koja služi kao ring. Nema pregovora, nema diplomatskih nota, samo šake i policijski zapisnik.

A najtragičnije od svega?

Ovi mladi ljudi vjeruju da rade nešto važno. Da su dio historije. Da su junaci. Da su čuvari identiteta. Da su posljednji bedem. A zapravo su statistika u biltenu MUP-a i jednokratni snimak na TikToku.

Balkanski junaštvo danas se mjeri brojem šavova i pregleda u traumatologiji. Balkanska kultura danas se mjeri brojem privedenih i klikovima viralnih videa.
I sve to u Živinicama. Mjestu koje je preko noći postalo centar regionalne geopolitike navijačkog tipa. Možda će jednog dana UNESCO zaštititi parking aerodroma Dubrave kao mjesto susreta civilizacija ili tek humusno-agrikulturni spoj one jedne te iste balege.

Jer ovdje su se susreli: EU i “srpski svet”, Švedska liga i dalmatinska obala, Prijedor i Split, avion i bejzbol palica. Globalizacija u praksi.
I sad zamislite akademsku konferenciju: “Živinice 2026: paradigme postnacionalnog huliganizma”. Predavači: Torcida i Delije. Panel diskusija: “Sačekuša kao performans identiteta”. Radionica: “Kako pravilno razbiti staklo autobusa”. Networking: U pritvoru.

Smijemo se, jer je i groteskno. Ali ne smijemo se, jer je bolesno.

Jer iza sarkazma ostaje činjenica: mladi ljudi leže na intenzivnoj njezi zbog klubova koje nikada neće posjedovati, nacija koje ih neće zaštititi i identiteta koji im služi kao vikend zamjena za smisao koga odavno nemaju.

A Bosna i Hercegovina ostaje ring. Neutralni teren. Mjesto gdje se tuđe ideologije isprobavaju, testiraju i demonstriraju. Laboratorij balkanskog ludila.
Susret srpskog junaštva i hrvatske kulture u Živinicama nije incident. To je simfonija Balkana. Finale u tri čina: granica, parking, traumatologija.
I dok se svi budu zaklinjali da “ovo nema veze s politikom”, politika će se zadovoljno smješkati. Jer ništa ne održava mitove bolje od mlade, po mogućstvu tuđe krvi na asfaltu.

Da nije bilo jadno i strašno, bilo bi tužno i smiješno. Ali pošto je Balkan, bilo je sve to zajedno. I više od toga: bilo je savršeno reprezentativno.