Prosto, postoje trenuci kada prestaje mudrovanje i zagledanost u neke daljine, prestaje strategija, sva politika, diplomatija, ono ovako ćemo , onako ćemo. Promišljanje o sutrašnjici.
Prestaje pamet i intelekt, a proradi srce i duh. Moral! Sva dubina ljudske duše. Svi razlozi zbog kojih je čovjek odabrano stvorenje. Nastupa sadašnjost i neodoljiva potreba da se potvrdi vlastito postojanje.
Trenuci kada čovjek skače u vodu za davljenikom, ulijeće u stan koji gori, staje ispred tenka.
To nas odvaja od robota, kao što nas pamet odvaja od životinja.
To nas čini ljudima! To nas odvaja od robova.
Taj trenutak je crvena linija. Linija koja razdvaja sve. Linija u kojoj priča postaje suvišna. Linija koja razdvaja zvjerstvo od dobročinstva. Linija koja razdvaja mrak od svjetla.
Linija kada se biva i glup pred očima svijeta, pa se i na svoju štetu učini nešto zbog većih vrijednosti. Linija kada se kaže: neće proći! Linija kada se zaboravi taktika, a igra se za raju. I po cijenu niže lige, neka je!
Jer...
Nećemo ovdje biti zauvijek. Treba praktikovati tu slobodu i ontološku suštinu čovjeka. Dostojanstvo je jedna od najvećih ljudskih vrijednosti. Čovjek ne može gospodariti čovjekom. I nada... nada da ćemo biti proživljeni uzdignute glave i čistog obraza. Cijelo bogatstvo ovoga svijeta ne vrijedi jedne vrijednosti.
Od prvog dana ta linija je pređena, otišla u minus, probila sve dubine horora koje sam ikada vidio.
Pred očima cijelog svijeta.
Sramota me jesti, piti i spavati.
Ne mogu da prihvatim nemoć.
S druge strane vidim narod ponosan, kažu: ostaćemo ovdje. Vidim ono što se samo u pričama prenosilo o hrabrosti kroz historiju, a ja zamišljao.
I onda se pitam... pa ko je ovdje zatvoren?
Oni ili mi?
Ko i dalje ima svoje obale: sjeverne, zapadne, istočne ili južne... ko ima svoju Gazu?
Mi, bre.
Mi, koji često kalkulišemo za sitne benefite ovoga svijeta. Mi, koji smatramo da nemamo izbora i da smo prinuđeni trgovati s vrijednostima. Mi, koji tražimo dozvolu.
Znate o čemu pričam.
Ovo je najveća lekcija. Pred očima cijelog svijeta. Lekcija u kojoj padaju maske, a pažljivi učenici se pretvaraju u uho i oko.
Poslije ovoga nećemo biti isti. Nećemo zaboraviti. Nemojmo zaboraviti.
Svako nosi teret koji može podnijeti. Naš je, u odnosu na njihov, prelagan. Toliko možemo. To su naši kapaciteti.
Narode moj, ako ništa, onda barem iz pijeteta prema ovoj rastrgnutoj djeci, zapamti ovaj najveći amfiteatar i ovo predavanje.
Zapamti onda kada budeš u iskušenju da prodaš dio duše. Nemaš pravo. Nemaš pravo.
Znate...
Sve što činimo ovdje, odzvanja u vječnosti, kako se kaže u filmu.
A On vidi sve.
Molim Gospodara svih svjetova da pomogne narod Palestine u borbi protiv krvožednih zlotvora.