To nije samo problem jednog čovjeka ili jedne funkcije – to je simptom političke kulture koja očajnički vapi za remontom. Ili barem za prvim servisom od 1995. godine.
U domaćim medijima je ovih dana prostrujila vijest da bi se Darko Ćulum, koji je prije otprilike mjesec i pol dana podnio ostavku na mjesto direktora SIPA-e (specijalizirana policijska agencija na državnom nivou, osnovana s ciljem borbe protiv najtežih oblika kriminala u BiH), mogao – gle čuda – ponovno vratiti na tu istu poziciju. U međuvremenu nije otišao u mirovinu, niti na godišnji odmor u Montenegro, ili u ribolov, već je postao savjetnik direktora policije Republike Srpske. Jer, naravno – kako da takav kadar bude bez funkcije? U zemlji gdje se fotelje nasljeđuju skoro kao porodični nakit.
Sam Ćulum je za medije izjavio da “postoje neka razmišljanja” o povratku. Što god to značilo. Možda razmišlja dok pere auto, možda netko drugi razmišlja za njega – u svakom slučaju, razmišljanja su u toku.
I sad se običan narod, naivan kao uvijek, pita: da li je to normalno?
Pa… ako mislite na države gdje institucije funkcioniraju, gdje ostavka znači odgovornost, a ne godišnji odmor – onda ne, to nije normalno.
Evo jednog svježeg pozitivnog primjera iz daleke Australije: Peter Dutton, doskorašnji lider Liberalne stranke u Australiji, podnio je ostavku odmah nakon što je njegova stranka a i on sam (pošto je izgubio svoj poslanički mandat na saveznim izborima) izgubila izbore održane 3. maja 2025. Bez okolišanja, bez savjetničke funkcije i bez „razmišljanja“ da se opet vrati na staru poziciju. Tako se to radi u normalnim državama. Tamo lider zna kad je kraj. Kod nas lideri znaju samo gdje je rezervni ulaz.
Kod nas? Pa, kod nas ista lica kruže po funkcijama kao u seriji koja se nikad ne završava. Danas direktor, sutra savjetnik, prekosutra opet direktor. Nema veze s povjerenjem javnosti, s rezultatima rada, ili s osjećajem odgovornosti. Bitno je da si "provjeren kadar", a ostalo – riješit će se usput.
Zato građani sve češće osjećaju da se odluke donose iza zatvorenih vrata, da se institucije vode kao privatne firme, i da pravila – ako uopće postoje – ne vrijede jednako za sve.
Da rezimiramo: to NIJE normalno – ali kod nas nažalost jeste, i postaje sve više uobičajeno. I to nije samo problem jednog čovjeka ili jedne funkcije – to je simptom političke kulture koja očajnički vapi za remontom. Ili barem za prvim servisom od 1995. godine.
