Dok građani Unsko-sanskog kantona jedva sastavljaju kraj s krajem sa prosječnom platom od oko 1.200 KM, zastupnici Skupštine USK ostaju potpuno nijemi pred odlukom Vlade da sebi priredi enormne povišice. Njihova šutnja nije pasivnost – ona je eksplicitno političko saopćenje: lični interes iznad svakog osjećaja odgovornosti prema građanima. Dok obični ljudi štede na hrani, lijekovima i režijama, balansiraju između plaćanja računa i kupovine osnovnih životnih namirnica, zastupnici ne podižu glas, ne traže ni realnu ni pravednu regulaciju svojih primanja i javno ne pokazuju nikakav znak socijalne osjetljivosti.

Odsustvo kritike i javnog stava od strane zastupnika jasno pokazuje da im obični građani ništa ne znače. Činjenica da Skupština USK održava sjednice jednom mjesečno i da zastupnici mjesečno provode tek osam sati u aktivnom radu dodatno naglašava grotesknu neravnotežu između stvarnog rada i enormnih povišica koje primaju. Profesionalni zastupnik sada prima 4.360,36 KM mjesečno, što daje satnicu od 545,05 KM, dok prosječni radnik u realnom sektoru zarađuje 1.200 KM mjesečno, odnosno 7,50 KM po satu. Paušalni zastupnici nisu ništa skromniji – i oni uživaju u povišici od 16,5%, dok njihova satnica i dalje iznosi stotine maraka po satu.

Posebnu pažnju zaslužuje Predsjedništvo Skupštine, gdje apsurd doseže ekstrem. Predsjedavajući Skupštine, čija je stara plata iznosila 4.360 KM, sada prima 5.478,40 KM, što daje satnicu od 684,80 KM. Njegovi zamjenici, ranije na 4.200 KM, sada uživaju u 5.310,69 KM, odnosno 663,84 KM po satu. U poređenju sa satnicom prosječnog radnika u realnom sektoru, razlika je stotinama puta veća. Ove povišice nisu samo neosjetljive; one su uvreda svakom građaninu koji se bori za preživljavanje.

Političke moralne nakaze

Zastupnici Skupštine USK, koji nisu digli glas protiv ovih enormnih povišica, pokazuju potpuni nedostatak empatije i socijalne odgovornosti. Njihova šutnja je jasno političko saopćenje: lični interes iznad općeg dobra. Oni ne brane interese građana, ne traže realna i pravedna primanja u skladu sa radom, niti se javno oglašavaju kako bi povišice bile u realnim okvirima. Odsustvo kritike i javnog stava jasno pokazuje da im obični građani ništa ne znače. Takvo ponašanje, bez ikakvih rukavica, može se nazvati samo političkim moralnim nakazama.

Ironija života građana USK

I dok zastupnici i njihove obitelji uživaju u apsurdno visokim primanjima, obični građani Unsko-sanskog kantona ne samo da trpe posljedice, nego i finansiraju svaku marku tih povišica. Svaki račun za porez, svaka plaćena režija i svaki kupljeni kilogram hrane postaje nehotice doprinos luksuzu političke elite. Da, građani, vi ste ti koji mjesecima štede na osnovnim životnim potrebama da bi zastupnici mogli piti kavu u luksuznim kafićima i smješkati se nad satnicama koje vi možete samo sanjati. Svaki vaš račun je implicitni aplauz za apsurd, a svaka vaša štednja omogućava da političari u Skupštini USK uživaju u privilegijama dok vi balansirate na ivici egzistencije. Ironija je brutalna: narod koji glasa i trpi zapravo hrani apsurd i luksuz koji sam politički sistem stvara.

Da li je realno očekivati da zastupnici brinu o građanima?

Naravno, smiješno bi bilo uopće pomisliti da će zastupnici Skupštine USK dignuti glas protiv vlastitih povišica. To bi bilo kao očekivati da vuk počne čuvati ovce – apsurdno, neizvedivo i gotovo komično. Svaki pokušaj da se zamisli da ovi ljudi brinu o prosječnom građaninu nailazi na zid potpune indiferentnosti i samodopadnosti. Oni ne traže realna primanja u skladu s radom, ne pitaju za mišljenje javnosti i nikada ne raspravljaju o tome da li je povišica opravdana. Za njih, građani su statistika, a svaka povišica je prilika za luksuz i samodopadni osmijeh u Skupštini. Očekivati moral i socijalnu osjetljivost od ovih zastupnika jednako je kao tražiti snijeg u julu – i zabavno i besmisleno u isto vrijeme.

Svi učestvuju u apsurdu

I dok zastupnici i njihpve obitelji uživaju u privilegijama i apsurdnim satnicama, građani Unsko-sanskog kantona, koji financiraju ovaj luksuz, učestvuju u vlastitom poniženju. Svaka plaćena markica, svaki račun i svaki glas koji im je dao mandat postaje nehotice aplauz apsurdu. I tu je kvintesencija komedije: građani se bore za preživljavanje, ali i dalje učestvuju u luksuzu onih koji ih ignorišu. A zastupnici? Oni se smiju, piju kavu i računaju koliko još mogu uzeti – dok se narod spotiče o svoje račune i prehranu. Šutnja, u ovoj komediji, nije pasivnost – ona je aktivna podrška apsurdu.

Ćutanje zastupnika i pasivnost građana postaju simbol političkog, moralnog i socijalnog debakla Unsko-sanskog kantona. Dok građani preživljavaju mjesec za mjesecem, politička elita uživa u luksuzu stotinama puta iznad realnog rada. Šutnja, ignoriranje i komični apsurd stvaraju potpuno groteskni balans moći: privilegije nagrađuju one koji ne rade, a građane kažnjavaju zbog njihovog rada i šutnje. U ovom balonu apsurda, jedino je jasno – zastupnici Skupštine USK ne služe narodu. Oni ga iskorištavaju, a narod im još i plaća luksuz.