Danas je 10. januar, još poznat i kao dan nakon 9. januara. Politička prašina rastapa se u susnježici. Danas nema uslužnog nacionalizma, a ni vapaja za radom državnih institucija. Prekodrinski gosti su ispraćeni, saobraćaj pušten. Klimaks ravnodušnosti.
Danas je 10. januar, još poznat i kao dan nakon 9. januara. Politička prašina rastapa se u susnježici. Danas nema uslužnog nacionalizma, a ni vapaja za radom državnih institucija. Prekodrinski gosti su ispraćeni, saobraćaj pušten. Klimaks ravnodušnosti. 10. januar pobratim je 12. jula. Šta ono bješe 12.jul? Samo još jedan dan nakon 11.jula, dana obilježavanja godišnjice genocida u Srebrenici.
Tog 12. -og kao i ovog 10.-og majke plaču, ali bez stranih delegacija i visokih dužnosnika. Suze se tada ne vide i ne čuju. Dan poslije nema zvuk, miris, a ni okus. Samo postoji, životari na dvadesetčetveročasovnoj distanci od sudnjeg dana. Koronarno pravilo distance.
U Banjaluci je danas raštimavanje. Čiste se puške, glancaju trube, peru svečana odijela i postavljaju story - ji. Vazduh je memeljiv, zaudara na fašizam. Po trotoarima lutaju pramenovi Vulinove hitlerovke. Bijaše defile, prođe rođendanska žurka.
Otišli su drugovi,
Najeli se, napili...
U Sarajevu ...
Isto kao i juče, identično kao i sutra.
Koji je nama ku****?
Čeka se još da prođe pravoslavna a.k.a srpska Nova godina (posljednji u nizu izgovora za masovno opijanje i pražnjenje nelegalnog oružja), pa da se vratimo na šine kolotečine. Svaki sljedeći dan biće samo još jedan ponedeljak, utorak, srijeda i tako redom.
Narodne novčanike i tavanske slamarice početi će da opsjedaju nova poskupljenja. Savjest će (ako je više imamo) nagrizati oktobarska zaokruživanja. Ni Srbi, ni Bošnjaci , ni Hrvati ne jedu barjake, niti piju himne, a ni ne spavaju u oklopnim vozilima.
Prolazi slavljenički januar, počinje nova epizoda života. Grišćemo jezike pred vlastima i ritualno zatvarati oči pred zamazivanjem istih. Jesam li samo ja umoran od ovoga što zovemo realnost ili mi se čini? Mora da je do mene i do ovih riječi koje se ne pišu same.
Napredak nije naša disciplina, kontinuitet dekadencije naša je vještina. Truljenje mrtvog tkiva na tijelu u fazi raspadanja. Ne sjećam se ni prošle države, ni prethodnog vijeka, ali svakako me zanima jesmo li oduvijek ovako kolektivno, bezmudo šutljivi ili nam se u međuvremenu nešto desilo? Prekratko pamtimo, prebrzo zaboravljamo. ž
Koji nam je ku****?
Pitam se hoće li i kada osvanuti taj jedan 10. ili 12. ili bilo koji dan poslije prethodnog, kada ću sjedeći za stolom, naoružan plajvazom u drhatvoj ruci, napisati:
Ovo je Bosna i Hercegovina. Institucije rade. Imamo za kafu i cigare, hljeb i mlijeko. Sretan sam što živim ovdje. Zamrlo je zveckanje kalašnjikova. Rahat smo. Potaman nam.
