Ali, šta ćemo sa Rusima i Jevrejima?

Rusi i mi:

Teško je prihvatiti činjenicu da je Rusija od 2022. godine u još većoj izolaciji nego što je to bila prije rata. Uzmimo u obzir i da je ta država svega 4 godine prije početka direktnog oružanog sukoba, preciznije 2018. godine bila domaćin svjetskog prevenstva u fudbalu. Svjetskog prvenstva, a ne ruskog.

Putinizacija Rusije sporadično je dovodila do derusifikacije evropske kulture, sporta i privrede. Iako Evropa (prevashodno EU) nije uspjela u potpunosti da očisto sve rusko na svojoj teritoriji, porasla je mržnja i netrpeljivost prema narodu i državi koju prosječan Evropljanin prepoznaje po votki i drvenim babuškama, isto kao što i mnogima voljenu Nizozemsku prepoznaje pod Amsterdamu i klompama. Gdje pamet ustupi mjesto površnosti, mržnja eksplodira.



Ne treba zaboraviti ni činjenicu da je Rusija ujedno i domovina jednog Dostojevskog i Solženjicina, jednog Jurija Gagarina i Tolstojeve Ane Karenjine, Boljšoj teatra i Kremlja.

Uprkos svemu tome, velika većina unutar javnosti Evropske unije, ali i Zapadnog Balkana kao njenog trinaestog praseta, prihvatila je matricu otklona od svega ruskog.

Ovaj tekst nije putinovski pamflet ili pismo podrške majci Rusiji. Ovi redovi upiru prstom u malograđansku praksu anuliranja svega što nam se ne sviđa, bez obzira koliko o tome znamo. Isto to upiranje postoji i na Balkanu samo što na sreću još nismo iznova zaratili, pa možemo da se mrzimo poluglasno, da jedni drugima krademo pisce, sportiste ili negiramo jezike.

Ili da pojednostavim, sve je ovo srpsko, a možda je sve hrvatskog ili je ipak sve bošnjačko, dok je sve zajedno zapravo ničije. Svakako je sve manje naše, ma ko god mi bili.

Rusima treba katarza. Pročišćenje umjesto čišćenja, onog etničkog. Nama na Balkanu treba razumijevanje.

Šta ćemo sa Jevrejima?

Sa Jevrejima nećemo ništa, jer nije svaki Jevrej Izraelac, a ni svaki Izraelac nije cionista, isto kao što ni svaki cionista nije nužno Jevrej ili Izraelac.
Da, komplikovano je, jer naspram svih njih i svih nas leže mrtva i osakaćena djeca Gaze. Gladne i krvave trudnice, ranjeni starci i zarobljeni muškarci.



Mrzimo li zbog toga jednako ili uopšte vojnike IDF-a, onoliko koliko nam se gadi jedan Gideon Levi, Albert Ajnštajn ili Franc Kafka?

Permanentni koloplet demonizacije svega što se većini ne sviđa, istu tu većinu je doveo u opasnu zabludu da je bolja, ljepša i uspješnija od svega što u momentu ne stoji na istom tasu vage. Übermensch

Moje zastave, uvijek su iste boje:

Šta se ono plavi u kršu Hercegovačkom?
Al' je unprofor al su štrumfovi,
Nit je unprofor, nit su štrumfovi,
Već je zvijeda plava, zvijezda Davidova.


Plava šestokraka zvijezda omeđene dvjema horizontalnim linijama u istoj boji, svi ti elementi su na bijeloj podlozi.
Zastava Izraela.
Gdje?
U Mostaru.

Čemu silno čuđenje i moralisanje?

Vodeće preduzeće u gradu na Neretvi je Aluminij, a njegov vlasnik - Amir Gross Kabiri je ujedno i nezvanični vlasnik Zapadnog Mostara.



Jerusalimska paralela podjeljenosti presjeca kompletan grad, pa smo tako zaboravili na zastave HVO-a i Herceg - Bosne.

One tu nisu od jučer ili od oktobra 2023. godine, već od 92'. Nisu nevidljive, a nisu ni ustavne, ali protiv njih se ne borimo. Mi smo se navikli, a one su se odomaćile na hercegovačkom vjetru.

Piri i nama kroz glavu kada god zaduva mogućnost da uočimo tuđe greške i zločine, te dok otvaramo napaćene kapke idući vjetru u susret, od drveta ne ugledamo šumu, a u tom tamnom, vilajetskom gaju nema čega nema.

Ali, sve u svemu to smo mi.
Slijepi za svoje greške.
Gluhi za uzvike razuma.
Nespremni da utičemo na ono što je naša odgovornost.