Oprobavanje:

Jednom prilikom mi je čovjek upućen u aktuelne seoske običaje ispričao anegdotu o takozvanom oprobavanju. Našavši se u neobranim gljivama (koje su u floskuli zapravo grožđe) sa lovačkim nožićem u jednoj i cekerom u drugoj, sreo je mjesnog, paorskog baju - osobu od čije se pojavnosti ledi krv u žilama, a govno se dobrovoljno vraća u rikverc, užurbano puzajući uz zidove debelog crijeva. Baja, spazivši uljeza u seoskom šumarku, odluči da ga pozove na duel i to sljedećim riječim:

Momak, bil' se ti opro'bo?!

Uvidjevši da je šejtan ukrao šalu, a sa njom i gljive, prozvani zapasa nožić u džep, te smotavši ceker istupi na kaljavi drum omeđen tarabama. U neo - western stilu, ali bez neizostavnog koluta sjena u prolazu, baja i gljivar amater gledali su se nekoliko sekundi, dok tišinu nije prekinulo novo pitanje.

Oš se oprobat jebo ga ti?!

Gljivar obrisa znoj sa čela, pa potom odgovori:

Bi' al' šta ti je to?

Tada mu seljački kabadahija objasni kako se radi o tradiconalnoj metodi upoznavanja i testiranja muške snage, prilikom koje dva muškarca, stojeći jedna na spram drugog pružajući desnu ruku, vukući zatim jedan drugog sve dok jedan ne padne.

Prema drevnom običaju onaj koji završi na podu biva poražen, a ukoliko je poraženi došljak, dužan je da napusti selo. Postoji i nepisani preduslov koji nalaže da se poziv na oprobavanje ne smije odbiti.

Tako sam prvi put čuo za oprobavanje. Oprobavanje nije za svakoga, ali svako može da se oproba. Ništa neće izgubiti osim lažnog poštovanja paorskog baje u slučaju poraza.

Po modelu pomenutog oprobavanja ove godine će funkcionisati i predizborna trka za člana predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda bošnjačkog naroda.

Među Bošnjacima je očito zavladala epidemija kandidovanja, a fotelja u Maršala Tita 16 ona je koju bošnjačke guzice najviše priželjkuju.

Svoju kandidaturu ozvaničio je i Semir Efendić, predsjednik Stranke za BiH (SBiH), te načelnik sarajevske općine Novi Grad. I on bi da se manuelno nateže povrh kaljuge, u bošnjačkoj disciplini masovnog oprobavanja.

Sveto trojstvo opozicije iz RS:

Nije ni februar, a već su počeli. Osim nekolicine kandidata, što zvaničnih, što nezvaničnih, počastili su nas i pojačanom dozom terapijskih obećanja.
Do trenutka objavljivanja ovog teksta dobili smo po jednog kandidata za sva tri mjesta u predjedništvu, ali obrise strategije osvajanja vlasti za sada su ponudile samo opozicione stranke iz Republike Srpske.

Nebojša Vukanović ozvaničio je svoju kandidaturu za srpskog člana troglavog predsjedništva.



Trebinjski galamdžija pokušaće
da iskoristi pomirljive tonove i obećanja o oslobađanju pravosuđa od kriminala kako bi se dopao pretpostavljenom biračkom tijelu. Ukoliko se ova zamisao lidera Pokreta za pravdu i red ostvari, njoj bi se najviše mogao obradovati Draško Stanivuković, jer će se tako Vukanović distancirati od političkih igara u Banjaluci.



Navedeno bi otvorilo prostor Stanivukoviću i njegovim saradnicima da dodatno komadaju opoziciju predvođenu SDS-om koja za sada preživljava na slavi Branka Blanuše, koji idalje može da se nada mjestu prijevremenog predsjednika RS-a.



Tokom svog nedavnog govora u Narodnoj skupštini Republike Srpske indirektno je najavio aspiracije na mjesto predsjednika vlade manjeg entiteta. Uz njegovu bujnu maštu, neutaživi populizam, ali i rasipničko raspolaganje javnim sredstvima, biće zanimljivo posmatrati budućnost srpske politike u BiH.

Tako bi, barem prema dosadašnjim nagovještajima, sveto trojstvo u izvršnoj vlasti mogli da čine Vukanović, Blanuša i Stanivuković.


Sa druge strane SNSD i koalicioni partneri još nisu počeli sa špekulacijama oko potencijalnih kandidatura, ali je jasno da na listu svakako neće Milorad Dodik, zahvaljujući presudi Suda BiH. Ostaje da vidimo ko će uzeti odgovornost u svoje ruke ili kome će odlazak na izbornu liniju biti naređen.

Tišina HDZ-a, komešanje opozicije i Komšićev nasljednik:

Među bosanskohercegovačkim Hrvatima, ali i onima koji su to po potrebi, do sada je kandidaturu istakao samo Slaven Kovačević, član DF-a i savjetnik Željka Komšića u državnom predsjedništvu. Kovačević, osoba koja ima operativno iskustvo u izvršnoj vlasti, poslužiće kao produžetak politike Komšića, ali i moguće iznenađenje ukoliko uspije dovoljno da se dopadne prije svega Bošnjacima u Federaciji BiH.

Opozicione stranke, grupisane prije svega oko HDZ 1990 za sada nisu isturile nijednog kandidata, ali se najglasnije spominje ime Martina Raguža, nekadašnjeg predsjedavajućeg Vijeća ministara.
Ukoliko ne podlegnu retorici HDZ-a, hrvatske opozicione stranke mogle bi da zagorčaju politički život Draganu Čoviću, a ni podrške iz Zagreba, barem od predsjednika Zorana Milanovića im ne manjka.



Opozicione stranke ponudile su i dogovor oko zajedničkog, svehrvatskog kandidata, ali je isti odbijen od strane HDZ-a.

Hrvatska demokratska zajednica idalje mudro koristi tišinu, ne žureći sa objavljivanjem identiteta kandidata. Oni dobro upućeni u dešavanja unutar samog HDZ-a navode da ki kandidatkinja ove stranke za predsjedništvo mogla biti žena.

Prisjetimo li se da se HDZ na opštim izborima već dva puta okušao sa Borjanom Krišto za mjesto u predsjedništvu, te da je oba puta poražena (2006. i 2022. godina) nije za očekivati da se aktuelna predsjedavajuća Vijeća ministara iznova kandiduje za funkciju kolektivnog šefa države.

Osim Krišto, najistaknutije dame HDZ-a BiH su Lidija Bradara, trenutna predsjednica FBiH i Darijana Filipović.

Bradara je dobro poznato političko lice, čiji su kapaciteti za osvajanje mandata u predsjedništvu veoma diskutabilni, ali se zato već nekoliko puta isticalo ime Darijane Filipović, zastupnice u Predstavničkom domu parlamenta BiH.



Filipović, inače rodom iz Stoca svojevrsna je desna ruka Dragana Čovića, te je često sa njim prisustvovala važnim sastancima. Jedna je od rijetkih funkcionerki pod palicom prvog u Hrvata koja ima dozvolu za samostalno razmišljanje. Uz razvijenu stranačku infrastrukturu i podršku iz dijaspore šanse joj svakako nisu male.

Još jedan bošnjački favorit za hrvatskog člana predsjedništva je i Zlatko Miletić, čija je kandidatura za sada spominjana usputno, ali kao velika prijetnja za HDZ.


Politički predstavnici Srba i Hrvata za sada su svoje kandidate za predsjedništvo suptilno sveli na minimalan broj, a dobili smo i dvije zvanične kandidature, uz onu treću Darijane Filipović koja je izvjesna, ali ne i potvrđena.

Bošnjaci na trećoj strani idalje traže magičnu cifru, a glavno pitanje nije KO, već KOLIKO? 3, 5 ili 10 kandidata?

Uz to, najmanje je zvaničnih kandidatura, samo jedna i to ona Semira Efendića.
Ovo je trenutno osnovni pokazatelj političke razjedinjenosti Bošnjaka, ali i lakmus papir koji polako otkriva kakvu uloga će ko igrati u 2026. godini.

Ni manje Bošnjaka, ni više kandidata:

Iako je samo Efendić potvrdio svoju kandidaturu iznimno veliki broj imena naprosto je iskočio u razgovoru oko potencijalnih kandidatura za bošnjačkog člana predsjedništva.

Jedan od najglasnijih u predlaganju samog sebe bio je Ramo Isak.

Baklava - beg ne bira stranu i ne osluškuje puls koalicije kojoj pripada na federalnom nivou, ali iza najave kandidature krije cilj dodatne popularizacije svoje stranke Snaga naroda, kojoj očito treba i finansijska injekcija koju bi obezbijedio svojom kandidaturom. Ukoliko se njegove želje ostvare i tako postane član predsjedništva, to neće biti poraz samo za njegove oponente, već i za zdrav razum.

NiP Elmedina Konakovića boluje od hroničnog osipa, usljed kojeg gube neke od svojih najboljih članova, među kojima se ističe Mia Karamehić Abazović čiji transfer u Našu stranku i nije bio pretjerano iznenađenje.

Druga zvučna imena Naroda i pravde svakako su Denis Zvizdić i Kemal Ademović. Ne bi bilo realno očekivati da će potonji biti kandidat za predsjedništvo, ali je zato Zvizdić i u ranijim izbornim ciklusima spominjan glasno, mada ne i zvanično. Ostane li do septembra u NiP-u i na strani Trojke mogao bi biti u opticaju prilikom izbora kandidata.

SDP iako poljuljan aferama i sistematski unazađen pod vodstvom Nermina Nikšića ipak ne odustaje od teze o najvećoj stranci u BiH i među Bošnjacima, koja bi samim tim imala prednost pilikom imenovanja kandidata. Uspije li zelena frakcija socijaldemokrata predvođena osovinom iza koje stoje Zlatko Lagumdžija da odnese prevagu, Denis Bećirović mogao bi po treći put u borbu za državno predsjedništvo. Objektivno posmatrano trenutno je jedan od rijetkih funkcionera SDP-a o kojem se govori u pozitivnom svjetlu, a njegovi rezultati i nisu naročito loši, izuzev ignorantnog pristupa pitanjima unutrašnje politike. Njegovi diplomatski potezi su dobri, no uštogljeni stav i izvještačena sterilnost ono su što odbija glasače. Narodski rečeno, nedostaje mesa, jer Bećirović bi trebalo da može više shodno broju glasova koje je osvojio.

Prošetamo li se kroz bošnjačku opoziciju, uočićemo jednu nelogičnost, koja ipak posjeduje svoj smisao.
SDA koja predvodi antitrojkaški blok i zasigurno predstavlja najsnažniju bošnjačku, ali i bosanskohercegovačku stranku nije za sada predložila svog kandidata ili kandidatkinju za predsjedništvo.

Sebija Izetbegović veoma je aktivna i agresivna na društvenim mrežama, a osim u kući često je se najviše pita i u samoj stranci. Predlaže li se sama ili mami supruga da joj pokloni kandidaturu ostaje da vidimo. Bilo kako bilo, zasigurno ne predstavlja idealno rješenje, kako za SDA, tako ni za predsjedništvo BiH. Njena radikalna retorika i svađalački javni natupi, te izjave u potpunom afektu nisu nešto što ide u prilog političkoj karijeri.

Osim dotične, tu je svakako i prvi muž, odnosno vodeći čojk u Bošnjaka - Bakir Izetbegović.

Izuzmemo li njih dvoje kao moguće kandidate izbor SDA veoma je sužen, jer ne bi bilo baš pristojno, a ni zdravo da recimo jedan Haris Zahiragić završi na listi za predsjedništvo. Što je previše, previše je. Zapravo je kadriranje i najveći problem unutar SDA, jer se najviše ističu upravo oni članovi stranke koje bi najviše trebalo kriti od očiju javnosti, ako ništa onda zbog stida, ukoliko takvo nešto postoji među članovima SDA.

Istupanje Semira Efendića strateški je potez koji ne vuče on, već upravo Bakir Izetbegović, jer što više političkih ličnosti ozvaniči svoju kandidaturu prije SDA, kandidat ove stranke steći će veću popularnost i važnost, jer će se pojaviti u trenutku kada sve druge opcije već budu na stolu. Osim toga zanimljivo je i da SBiH nema više nijednog reprezentativnog člana osim Efendića, a za stranku je pogubno da njeno glavno i jedino prepoznatljivo lice bude samo njen formalni lider.

Stranka za BiH je pod vodstvom Semira Efendića, koji je na mjesto predsjednika stranke postavljen direktno po izlasku iz SDA, prešla put od multietničke, građanske stranke koja ima jasne principe i program, sve do glavnog oružja Bakira Izetbegovića u obračunu sa političkim neprijateljima, ali brzopotezne karike kojom po potrebi sklapa vlast sa samim sobom.

Prije 20 godina bile je to svoja, odnosno Harisova stranka, a danas je privjesak na Bakirovim koalicionim ključevima.

SDA je svu svoju opoziciju stihijski uzela pod svoje. Na suprotnoj strani ostao je SDP koji nije potpuni neprijetelj SDA, a i ranije su bili skloni koalicionim saradnjama. NiP i Naša stranka isuviše su male grupacije bez jakog uporišta osim Sarajeva da bi se snažnije oduprle najezdi SDA.

SBB Fahrudina Radončića sveden je na minimum, a nekada grlati opozicionar pretvoren je u poslušnika porodice Izetbegović.

Simpotamtično je da niko od pomenutih kvazilidera i potencijalnih kandidata već dugi niz godina uopšte ne poznaje svakodnevni život građana, život Bošnjaka i drugih naroda. Odrođeni od realnosti žive pod staklenim zvonom mandatskih privilegija ili raskošnih otpremnina, a to ih čini intolerantnim na sve one nasušne, obične probleme običnih ljudi. Svi pomenuti predstavljaju prije svega sebe i stranačke interese, pa tek onda narod, možda.

Ni ranijih izbornih ciklusa nije bilo ništa drugačije i uvijek je upravo među bošnjačkim političarima vođena najveća bitka za predsjedništvo, borba kao ni za jednu drugu funkciju u izvršnoj vlasti. Spominjane su porodice i djeca, napadi vršeni preko stranačkih glasila, brojane kapi popijenog alkohola i krvna zrnca.

Sve to za 4 godine u maršalovoj ulici, u fotelji oca nacije. Sve to za koga, jer je prema publikaciji ANUBiH našu zemlju u proteklih 11 godina napustilo je preko 600 hiljada stanovnika. Za koga svo to bošnjaštvo i kandidovanje, kada ubrzo neće imati ko ni da glasa?